BalkansPress

Dobro došli!

Bebe koje se rode sa telesnom masom ispod utvrđene granice imaju veći rizik da kasnije u životu obole od nekih hroničnih bolesti.

Istraživanja su pokazala da pojava kardioloških, imunoloških ili endokrinoloških poremećaja, prvenstveno zavisi od gena, ali i od sredine i uslova u kojima trudnica živi, načina ishrane i ponašanja. Ukoliko, recimo, buduća majka preteruje sa slatkišima, povećava se rizik da dete kasnije tokom života dobije dijabetes.

Zahvaljujući razvoju epigenetike, nauke koja se bavi proučavanjem ponašanja gena kod svakog pojedinca, stručnjaci su uvideli da informacije koje su zapisane u genima nisu nepromenljive, konačne, već da su podložne spoljašnjim uticajima i da možemo da ih menjamo: da ono što je dobro u genetskom zapisu, pod uticajem sredine može da postane loše, ili da ono što je loše, postane dobro. To je takozvano "fetalno programiranje".Ako je majka dijabetičar, a pridržava se saveta i preporuka lekara, šanse da i beba nasledi bolest svode se na minimum.

{adselite}- Telesna masa na rođenju ima suprotan odnos sa učestalošću kardiovaskularnih bolesti u odraslom dobu, odnosno što je masa na rođenju manja, to je rizik za pojavu bolesti veći - kaže u intervjuu akademik profesor dr Nebojša Radunović, ginekolog, načelnik Odeljenja humane reprodukcije Klinike za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Srbije.

- Povezanost niske porođajne težine i kardiovaskularnih bolesti prvi je uočio epidemiolog Dejvid Barker, pa se ova hipoteza i naziva Barkerova.

Ovu hipotezu su mnogi proveravali, pa i lekari u Srbiji, zahvaljujući razvoju fetalne medicine.

- Uzimanjem krvi direktno iz pupčanika dok je beba još u majčinom stomaku, metodom kordocenteze, koja se kod nas razvijala paralelno sa centrima u Parizu i Londonu, došli smo na ideju 1989. godine da proverimo da li su bebe koje su sitnije tokom intrauterusnog razvoja zdrave ili imaju neku bolest koja čini da su sitnije. Otkrivali smo razne anomalije, ali i pojavu intrauterusnog zastoja u rastu bebe koji je uslovljen promenama epigenetike.

Šta su ova istraživanja pokazala?

- Analizom krvi sitnijih beba utvrdili smo da postoji poremećaj u odnosu jedne vrste lipoproteina, tačnije apolipoproteina B i A. Oni regulišu balans masti u okviru ugradnje u tkiva, a kod beba koje su bile sa intrauterusnim zastojem u rastu apolipoprotein B bio je drugačiji nego kod beba sa normalnom težinom. Nismo mogli da lečimo nastale promene, mogli smo samo da ih konstatujemo, jer je beba već dobila u genomu informaciju kako treba da se razvije. Ali, to nam je otkrivalo mogućnost da, čim se beba rodi, utičemo da promene dalje ne napreduju i da ta beba kasnije ne dobije hipertenziju ili neku težu kardiovaskularnu bolest.

Znači li to da nas epigenetika programira od trenutka nastanka fetusa?

- Epigenetika počinje da deluje od prvog momenta i pravi promene čim počnu da se stvaraju lipoproteini, a na ovaj porces utiču podneblje i okolina u kojoj živi majka. Recimo, žena koja ovde rodi sitnije dete, ako bi otišla na Severni pol tamo bi rodila bebu sa mnogo više masnog tkiva. To su te epigenetske promene.

Da li nekako možemo da utičemo na proces "fetalnog programiranja"?

- Promene koje nastaju ovim procesom ne moraju da budu apsolutni razlog za razvoj određenih bolesti. Bolest ne mora da se ispolji, ako neko ko zna da nosi rizik, pokuša promenama u načinu života da ga umanji. Zbog toga bebe koje su rođene kao sitnije, svrstavamo u rizičnu kategoriju. Deca sa intrauterusnim zastojem u razvoju su česta kod žena koje su pušači, hipertoničari, imaju neke kardiovaskularne bolesti, jer sve što remeti krvotok deluje da bebe budu sitnije.

 

 

Na koji način može da se odredi koji od sistema u bebinom organizmu je najviše pod rizikom?

- Kao produžetak Barkerove hipoteze urađena je studija o biohemijskim, imunološkim i endokrinološkim parametrima koji ukazuju koji od sistema je više uključen u određeni proces. Recimo, rizik od dijabetesa se povećava ako žene tokom trudnoće jedu mnogo ugljenih hidrata. Šećer koji majka unese dolazi i do bebe, a pošto ga ima u velikim količinama, opterećuje rad bebinog pankreasa koji radi ubrzano i povećanom snagom, za šta nije programiran od početka. Ćelije pankreasa bebe "sagore", jer pokušavaju da prerade taj šećer.

Kakve su posledice toga?

- Beba se rađa sa mnogo manjim pankreasom nego što bi trebalo, i vrlo brzo se kod nje javlja dijabetes. Istovremeno beba u utrobi raste, na rođenju ima pet kilograma, pravi džin. Mi takve bebe zovemo džinovi na staklenim nogama, jer su veoma ranjive, i najmanja infekcija može da ih odnese. Onda se roditelji pitaju kako je moguće da umre beba od pet kilograma. Upravo zato što beba ne treba da ima pet kilograma.

Koja kilaža je normalna za bebu na rođenju?

- Prosek je od tri, do tri i po, eventulano 3,8 kilograma. To je idealna kilaža. Sve manje ili više od toga, nosi neke nepravilnosti.

Šta se smatra malom telesnom masom koja nosi rizik za razvoj hroničnih bolesti u odraslom dobu?

- Sve što je ispod 2,8 kilograma.

 

 Koje savete dajete trudnicama čije bebe imaju malu telesnu masu kako bi se umanjio rizik od razvoja bolesti?

- Ako sumnjamo da je postoji zastoj u razvoju ploda, trudnici se savetuju češće kontrole, drugačija ishrana i način života. Na taj način pokušavamo da popravimo ono što se desilo intrauterino, jer verujemo da ako se beba stavi u bolje uslove, možda ima šanse da se njen razvoj vrati u normalu. To znači da trudnica ne treba da jede ni premalo ni previše, zlatna sredina je najvažnija, i ne bi trebalo u okruženju da ima pušače. Kada je reč o ishrani, savetuje se izbalansirano uzimanje proteina, ugljenih hidrata i masti, uz dosta povrća.

ŠTETAN UTICAJ PUŠENjA

Kakve mogu da budu posledice po bebu ako majka puši tokom trudnoće?

- Pušenje direktno šteti bebi i to na više načina: nema dovoljno kiseonika koji joj je neophodan da bi rasla, te su bebe mnogo sitnije, a čak i ako se samo puši u kući, imaju mnogo manju posteljicu. Takva posteljica je prošarana mnogobrojnim malim infarktima, i ona bebi ne daje dovoljno kiseonika i hrane.

NASTAVAK ISTRAŽIVANjA

Uskoro planirate da nastavite istraživanje beba sa malom telesnom masom na rođenju, koje ste započinjli 1989. godine.

- Imam ideju da njih 40 pronađem i da im ponovo uradimo analize kako bismo utvrdili kakvi su im aktuelni nalazi lipoproteina. Nisam siguran da li ću u tome i uspeti, jer nam se u međuvremenu država raspala, ali ako uspem, to će biti prava senzacija. Nema mnogo ljudi koji su to radili i sada mogu analize da ponove. Voleo bih da te bebe vidim kakvi su sada ljudi.

(Izvor: Novosti.rs)

FacebookTwitterLinkedin

Pin It

 

Scroll to top