Uzroci mržnje duboko su usađeni u naše detinjstvo, u školstvo, u porodicu, okolnosti. Mržnju u čoveku najpre formiraju mama i tata, bake i tetke, a tek onda društvo. To je nešto što smatram činjenicom. Bez mržnje, paradoksalno, mi ne bismo mogli da pretpostavimo snagu ljubavi.

Ovako o predstavi Romeo i Julija govori Miki Manojlović, beogradski reditelj i glumac, koji je radu na Shakespeareovom komadu posvetio poslednje tri godine. Ova je predstava u Manojlovićevoj režiji posebna. U njoj zajedno glume glumci iz Srbije i s Kosova, govore se dva jezika, a produkciju potpisuju dve nevladine organizacije: Radionica ingetracije iz Beograda i Qendra Multimedia iz Prištine.

“Zahvaljujem što smo u Sarajevu i mislim da smo na pravom mestu sa pravom predstavom. Proces stvaranja bio je dug, složen, ali jedinstven. Nisu je radile gradske i republičke institucije, a zbog toga što su one imale svoje obaveze, mi smo imali mogućnost da je radimo u miru naše radionice. Ovaj proces je pozitivan eksces koji se ne događa svakodnevno na prostoru bivše Jugoslavije. Svi ljudi koji su učestvovali na bilo koji način, predstavljaju najbolji deo hrabrosti i ljudskog talenta da se upuste u ovaj proces”, izjavio je Miki Manojlović uoči sarajevskog igranja predstave.

 

Na pitanje portala Radiosarajevo.ba o simbolici Shakespeareove tragedije u konkretnom kontekstu u kojem su se našli glumci Srbije i Kosova, Manojlović je pojasnio kako se donekle odstupilo od originalnog predloška:

“Nismo tumačili Shakespeareov predložak, bili smo slobodni da ga malo taknemo, a on se, naravno, uvek opire i kažnjava. Ovde nalazimo situaciju koja je zatečeno stanje, ne ulazimo u uzroke mržnje i istrebljenja. Imamo Romea i Juliju koje zatičemo kao skladan par koji se voli, zatičemo vezu koja je čvrsta, koja je sve prošla. To je polazna tačka, status quo. Uzroke mržnje mi ne možemo naći kod Shakespearea, uzroci mržnje su duboko usađeni u naše detinjstvo, u školstvo, u porodicu, okolnosti. Mržnju u čoveku najprije formiraju mama i tata, bake i tetke, a tek onda društvo. To je nešto što smatram činjenicom. Bez mržnje, paradoksalno, mi ne bismo mogli da pretpostavimo snagu ljubavi”

Kako prevazići mržnju? Manojlović na ovo pitanje odgovara riječima:

“Ova predstava ima svoj emocionalna kraj, kako se mržnja prevazilazi: tako što se susretnu ljudi koji je nemaju, prepoznaju se međusobno i nešto zajedno urade, umjesto da samo kažu. ‘Bilo bi dobro’, ‘trebalo bi’, ‘biće’, ‘greška’… umjesto da smo samo govorili ove riječi, mi smo nešto uradili”, zaključuje Miki Manojlović u svojoj izjavi za Radiosarajevo.ba.

Poznati beogradski teatarski umjetnik kaže kako je ova predstava svojevrsni skok u nepoznato.

“Predstava se igra na dva jezika bez titla. To nije zbog toga da bi se postigao balans, u smislu da se govori tri minute srpski i tri minute albanski. Htjeli smo pokazati misteriju jezik, zidove komunikacije, razumijevanje kada govorimo različite jezike i nerazumevanje kada govorimo na istom”, naglasio je Manojlović.

Scroll to top