BalkansPress

Dobro došli!

Bio je 28. decembar 1992, rano jutro. Čulo se da puca i odmah smo se razbudili. Zagrljeni u kući, nas šestoro, mislili smo da će se naši "održati". A onda su granate počele da padaju sve bliže, a rafali su štektali oko našeg zida. Nogom su onda provalili vrata i ušli. Njih trojica. Dvojica crnih, Arapi, i jedan "naš". Imali su oko glava ono nešto na arapskom.

... Oca mi i majku gurnuli u jednu sobu, a sin Janko je sam pobegao... Mirjana i ja ostale smo ispred njih. Imala je devet godina, kada su je uvukli u kuhinju. Dozivala me je kratko: majko, majko...

... Posle tog prvog Arapina ušao je drugi, pa treći. Nisam je više čula. Valjda se dete onesvestilo... Onda je odjeknuo rafal i znala sam da su je ubili. U mene su takođe ispucali rafal, ali eto, ja živa. Šest meseci su me lečili na VMA.

Ovo je potresna priča Rade Dragičević, majke male Mirjane, silovane, pa ubijene u selu Donja Bioča u opštini Ilijaš. Mirjana je jedna od dve devetogodišnje devojčice, srpske devojčice, najmlađe srpske žrtve ratnog nasilja od 1992. do 1995.

 

Mirjana je bila sahranjena na groblju u Ilijašu. Majka je nekako skupila novac i u septembru 2012. na njen rođendan prenela njene posmrtne ostatke na Sokolac, na Mali Zejtinlik. Kroz suze, za "Novosti", Rada svedoči kako je prenosila dete.

- Imala sam toliko da platim prenošenje deteta na Romaniju, ali ne i sposmenik. Kada sam otišla do predsednika opštine, ponudio mi je 50 maraka. Drago Mirković iz jedne bijeljinske firme srećom sve je platio i spomenik postavio o svom trošku. Istine radi spomenik nije podigla država, nego donacija. Da je se ljudi sete, dok bude ljudi...

Republika Srpska poslednje nedelje februara obeležava u Banjaluci "Dane sjećanja" na svoje žrtve u poslednjem ratu. Narodni parastos počeće svečanom akademijom u Narodnom pozorištu. Potom se manifestacija seli na Pravni, na Filozofski fakultet.

*Majka Rada na groblju u Ilijašu

Centar za istraživanje ratnih zločina u Banjaluci, organizator "pomena", popisao je žrtve u proteklom ratu: smrtno je stradalo 29.019 lica srpske nacionalnosti, od čega 2.298 žena, 384 dece. Njihove poslednje procene kažu da su obavili tek 80 odsto posla. Na stradanja srpskih žena i dece u ratu sudovi u Hagu i BiH ostali su uglavnom nemi.

- Jedan dan u toj nedelji tuge pripašće nama, Udruženju žrtava rata RS - govori Božica Živković Rajilić, predsednica Udruženja.

Dodaje da je tačno 2.100 srpskih majki, sestara i supruga bilo izloženo najstrašnijim oblicima torture od 1992. do 1995. i da su većina njih bile žrtve seksualnog zlostavljanja komšija druge vere. Posle 1995. godine 830 srpskih žena vodilo se kao nestalo, a danas se traga za telima još 315 njih. Najmlađe žrtve silovanja su devetogodišnje devojčice iz Ilijaša i Odžaka, a najstarija žrtva starica Boja Kenjalo iz sela Račići kraj Bihaća. Umrla je u bihaćkom logoru i dželati nisu morali da se "trude" oko nje. Bilo je dovoljno što su je smestili iz žica.

Božičino udruženje, ili kako same sebe zovu NVO "osramoćenih" žena, nastalo je iz inata 36 silovanih Srpkinja koje su do 2012. čekale Hag i Tužilaštvo BiH da procesuiraju krivce. Danas ih ima 456 i svaki dan javlja im se još poneka. Protiv 40 njihovih silovatelja upravo se vode postupci pred sudovima BiH, ali to nije ni deset odsto od broja prijavljenih mučitelja.

Knjiga zlostavljanih žena RS "Naše ispovesti", koju je objavio Centar za istraživanje ratnih zločina iz Banjaluke 2016, kažu, "pogurala je" Tužilaštvo BiH da otvori "posavsku priču" iz 1992. Hapšenje desetorice iz Orašja i te kako ima veze sa onim što su neke od ovih žena preživele u Posavini. Ova knjiga je, vele, "raselila" mnogo zločinaca iz BiH koji su do pre neku godinu mirno živeli pored svojih komšija kao da nikakvog zločina nije bilo.

 

RADINE MUKE

Odmah posle "Dejtona" Rada Dragičević, majka male Mirjane, napustila je Ilijaš i obrela se u Han Pijesku. Sa sobom je povela sina Janka, oca i majku. Sada žive u garsonjeri od 30 kvadrata. Janko se u međuvremenu oženio i dobio dvoje dece. I Janko i žena žive u tih 30 kvadrata. - Posla nemam, radila sam u kafani kao konobarica dok su kafane radile. Živimo od 165 maraka "penzije" koju je svojom žrtvom zaradila Mirjana. Nemam socijalno i zdravstveno, nemam nadoknadu kao civilna žrtva rata, mada me je muslimanski rafal "presekao" - govori Rada.

SEĆANjE MILICE ĐEKIĆ: ZA MNOM PLAKALO TROJE DECE

... Kad je zapucalo, maja 1991, bila sam u Novom Gradu u srpskom selu u Posavini koje se predalo HVO. Završili smo u logoru, a nas žene su dan kasnije vratili u Miloševac. Prvih nekoliko dana sa moje troje dece, od koje je najmlađe imalo devet meseci, a najstarije devet godina, boravila sam kod zeta muslimana, ali i on je zamolio da odemo da ga ne ubiju. Sledeću noć sa decom sam provela u kući Hrvatice Mire Braćanović...

... U noći koja je usledila, oko ponoći čula sam kako neko lupa na vrata, bila je to moje sestra Ljubica. Gonili su je pištoljem. Prepoznala sam komšije Marjana Brnjića i Iliju Jurića u uniformama HVO. Oni su sebe oslovljali sa Gavran i Čavka, a ja sam ih onako uplašeno pitala: Komšije, šta vam je, otkad se tako zovete?

*Milica Đekić

Đekićevu su uz sapatnice mlađe žene M. N., D. S. i J. S. odveli u Posavsku Mahalu u kuću Duška Stojanovića gde je bio štab HVO. U podrumu su se na njoj ređali dojučerašnji poznanici Pavao Glavaš, Ilija Glavaš, Brnjić, Jurić i drugi. Doveli su i dečaka "da se uči". Milica kaže da je dečak plakao kada je video na šta liči. Molio ju je da beži gde bilo. Ona nije mogla da ustane, a nije imala ni gde da ide.

PRIČE IZ "POSLEDNjEG KRUGA PAKLA": RAFALOM U DVOGODIŠNjAKE

U dosijeima srpskih žrtava Centra iz Banjaluke, od kojih će neki po prvi put biti pokazani, nalaze se priče iz "poslednjeg kruga pakla".

* U napadu muslimanskih snaga na Skelane 16. januara 1993. godine, dok su civili bežali u Bajinu Baštu, snajperskim hicima ubijeni su Aleksandar Dimitrijević (4) i Radislav (11). Muslimanski vojnik je nišanio kroz optiku snajpera i mogao je videti da se radi o deci.

 

* Danka Tanović ubijena je kad je imala samo 2,5 godine u napadu muslimanskih snaga na srpsko selo Jošanica, u opštini Foča, na Nikoljdan 1992. Pripadnik muslimanske vojske, pod nadimkom Medo, poreklom iz Miljevine, pucao joj je u leđa rafalom iz vatrenog oružja.

* Dragan Janković od 3 godine i njegov brat Boris (6) stradali su u mestu Bravnice, kada su vojnici HV i HVO izrešetali i ispalili ručnu granatu u autobus pun civila srpske nacionalnosti koji su se povlačili iz Srbobrana. Hrvatski vojnici granatu su ispalili na zaustavljen i onesposobljen autobus.

* Snježana Tepić imala je 3,5 godine kada je stradala u napadu muslimanskih snaga na selo Serdare u opštini Kotor Varoš 17. septembra 1992.

* Slobodan Stojanović (11) ubijen je kada se vratio po vezanog psa zaboravljenog ispred kuće u selu Kamenica u Podrinju, maja 1992. Nožem je masakriran.

ISPOVEST JOKE GORANOVIĆ: MOGLA SAM IM BITI MAJKA

...Rat devedesetih zatekao me je u selu Lipik u BiH kod Bosanskog Broda. Početkom maja 1992. kada su pripadnici HVO pokupili preko 1.300 Srba iz tri sela u Posavini i prebacili u logore u Odžaku, bila sam među ženama koje su vraćene u selo jer ustaše "nisu imale dovoljno hrane".

*Joka Goranović

... Sredinom maja, negde posle ponoći u kuću u kojoj se zbilo nas 15 uglavnom starijih žena banula su trojica vojnih policajaca HVO iz njihove jedinice "Vatreni konji". Izabrali su mene, uperili pištolj u potiljak i terali dalje po selu da budim žene po kućama da oni vide "ko tu živi". Tri kuće smo obišli. A onda su me stavili u kola i povezli ka Odžaku. Zaustavili su se u Posavskoj Mahali...

Joka Goranović govori kako su je trojica "konja" uvela u polurazrušenu kuću. Jedan od njih je repetirao pištolj i terao da se skine. Uzalud je zapomagala da bi mogla da im bude majka svima. Od trojice poznavala je jednog. Ime mu je Martin Barukčić.

(Novosti.rs)

 

Scroll to top