Prenosimo njegovu ispovest u celosti.
- Nekim ljudima jednostavno nije suđeno da budu zajedno. Upoznali smo se 1989. godine u Staroj Talci u Zagrebu. Započeli smo vezu, bili smo mladi, ludi i srećni. Trajalo je godinu dana i raskinuli smo zbog gluposti. Sreli smo se nakon nekoliko godina i opet smo bili zajedno.
Shvatio sam koliko sam je voleo, međutim, došla je ta 1991. godina i loše vreme. Ja Srbin, a ona Hrvatica. Ostao sam bez posla u Zagrebu, a zatim i bez stana, pa sam se vratio u Slavoniju. Imao sam samo 22 godine, ubrzo sam otišao i u Nemačku. Svaki dan sam mislio samo na nju.
To je bilo 1992. godine, često sam mislio na nju. Nadao sam se da ću je opet sresti, ali nisam. U međuvremenu sam se oženio i dobio decu. Posle rata sam stalno odlazio u Zagreb i često sam prolazio ulicom gde je nekada živela, ali na ulazu je pisalo neko drugo ime. Napokon sam 2014. godine došao do njene adrese i broja telefona. Javio sam joj se i našli smo se u jednom kafiću.
Ne znam da li sam bio srećan ili tužan zbog tog susreta. Ispostavilo se da su nam svadbe bile istog meseca, sinove smo dobili iste godine i meseca. I ona ima dvoje dece, kao i ja. Pričali smo nekoliko sati i razišli se. Javio sam joj se još nekoliko puta samo, nisam imao snage da joj nanosim bol. Oboje smo srećni sa svojim porodicama i ne želimo da rušimo ono što imamo. Međutim, volim je i danas kao pre 25 godina, ali kao što je ciganka rekla: “Nije nam suđeno!”- piše korisnik Youtuba "malibaraba".
(Izvor: Noizz.rs)