BalkansPress

Dobro došli!

"Pre pet meseci sam dobio dijagnozu terminalnog kancera. Imao sam 16 godina. Dan čekanja rezultata je bio onoliko užasan koliko sam i mislio da će biti, zanimljivo je što ono drugo nije", kaže Maks Edvards.

Dečak je za Gardijan napisao kako ti se život promeni kada saznaš da umireš. Prenosimo vam deo njegove ispovesti i bezbedno je reći da nimalo nije ono što očekujete.

"Da budem potpuno iskren, saznao sam da umirem i to nije promenilo ništa važno u mom životu. U prošlosti sam zamišljao neizlečivu bolest kao depresivni period pre prerane smrti, ali nema tog osećanja drame. Ne osećam kao da je normalan život prestao ili se moja percepcija sveta promenila. Zapravo, da nisam prikovan za krevet zbog operacije, osećao bih se kao pre.

Realnost je da život teži da se vrati u svoj tok. Kada saznaš da ćeš umreti to jeste šok, ali traje oko nedelju dana. Saopštiti porodici i prijateljima da ti nema spasa je odmeravanje koliko je osoba preko puta vas krhka, dok ona razmišlja isto o vama. Imate osećaj da će se svi rasplakati. Na kraju nije potresno koliko je neprijatno.

{adselite}Ne mislim da sam se mnogo promenio. Ljudi mi govore da sve dobro podnosim i da ne znaju da li bi oni mogli tako, ali iskreno ja se tako osećam. Umiranje od raka je niz odlazaka u bolnicu, šaka lekova i tu i tamo još neka loša vest. Ali uskoro sam shvatio da nema neke razlike u tome da li ćeš umreti za 10 godina ili dva meseca i dalje ćeš ustati, istuširati se i napraviti sebi šolju čaja.

Naravno, ima loših strana. Najviše mi smeta što ne mogu baš da se krećem. Posle operacije nisam mogao da pomeram desnu ruku kao pre, pa ne mogu baš da pišem, sviram gitaru ili klarinet. Ne mogu sam da odem u toalet, ali to je počelo da me nervira tek kada sam prevazišao šok od same bolesti. Sada mi je nešto bolje i hodam uz pomoć štapa.

Prilagodio sam se. Sada sviram harmoniku jer mi za to treba jedna ruka, a komponujem preko kompjutera. Ljudi mi često govore da se mole za mene.Nisam bio religiozan pre bolesti, nisam ni sada.

Imam sestru Esme (14) i brata Tobija (7). Ono što sam primetio je da sada vreme merim u drugačijim intervalima. Obično bi mi se dani stapali u nedelje, one u mesece i sve to u godine. Sada razmišljam da su sve događaji. Percepcija mi se promenila. Sada merim vreme od odmora do žurke.

Nastavio sam da idem u školu. Pomirio sam se sa tim da ću umreti, ali me i dalje zanima kada tačno. Moj rak napreduje i verovatno će kraj doći uskoro. Ne znam tačno kada, samo znam da ne želim to da znam.

Siguran sam da će skeneri mozga pre ili kasnije da mi kažu koliko je situacija loša. Razmišljao sam da ne idem na skenere, ali lakše mi je da znam tačno kako bolest napreduje nego da kad god me nešto boli mislim da je ovog puta to to.

Siguran sam i da je čekanje smrti gore nego sama smrt. Shvatio sam da ako je smrt nastupajuća praznina mogu to da prihvatim. Mislim da mi je život bio prihvatljivo uspešan i nije mogao biti promenjen. Jedini način da moj život bude moj je da prođem kroz sva ta iskustva na moj način. Čak i ako grešim i bilo je više tuge nego što želim da pamtim, smrt je odsustvo bola i zadovoljstva. To je na neki način napredak.

Podsetio sam sebe da je iskustvo smrti nešto što neću proći samo ja. Bilo da mi se desi sa 16 ili 95, iskusiti kraj je isti proces.

Napokon, razumem da neke ljude teši da osećaju da su voljeni od strane dragih ljudi. Mene teši suprotno. Ja jednostavno živim kao i pre. Ovo mi pomaže da smanjim histeriju koju ljudi očekuju kada nastupi dijagnoza - poslednjeg stadijuma. Sažaljenje, tuga i saosećanje su prirodne emocije i treba da imaju svoje mesto, ali "prestani da kukaš i teraj dalje" su mnogo efikasnije.

Pomaže da podsetim sebe da čak i ako umirem ne okreće se sve oko mene. Ja sam samo jedna osoba u sedam milijardi, a taj broj će baš kao i moj rak nastaviti da raste i množi se u narednim mesecima i godinama. Iako je moj život sve što ja znam, ja sam samo tačkica na ovoj planeti. Kada uračunaš na desetine ljudi koje poznajem, milijarde koje ne znam, hiljade kilometara koji nas dele i reku vremena na kojoj svi plutamo, verovatno ćeš doći do začuđujuće utešne spoznaje da ćemo svi umreti. I ti i ja i baš svi. Živi. Prevaziđi to"

(Izvor: 24Sata.rs / Guardian)

Scroll to top