Povod za razgovor s osječkom književnicom Ivanom Šojat Kuči svakako je njezin novi roman “Jom Kipur”, ali još više je jedinstven događaj koji se zbio u Osijeku, rodnom gradu književnice s kojom smo razgovarali.

 

 

 

U petak 5. prosinca su, naime, u 9.05 sati zazvonila zvona svih osječkih crkava u spomen na 5. prosinca 1991. godine, kada je zbog agresorskog granatiranja poginulo 34 osobe. Tijekom Domovinskog rata u gradu Osijeku poginulo je više od 1600 osoba, za taj zločin nitko nije odgovarao, ali Osječani su se odlučili prisjetiti svih žrtava, odati im počast i poslati poruku nade za budućnost.

Gospođo Šojat Kuči, proveli ste ratne dane u Osijeku i jedan događaj pred crkvom sv. Josipa Radnika promijenio Vam je život. O čemu se točno radilo?

Bilo je to nedaleko od crkve svetog Josipa Radnika, u Industrijskoj četvrti. Biciklom sam (ne vozim automobil) išla do zapovjedništva svoje jedinice, kad su iz okupirane Tenje doletjela tri projektila ispaljena iz višecjevnog raketnog bacača. Jedan je pao iza kuće ispred koje sam upravo prolazila, drugi je udario u njezin krov, dok je treći pao između te kuće i mene. Trebala sam poginuti. Doslovno sam osjećala šrapnele koji su oko mene letjeli. Ukočila sam se na biciklu i čekala. No, tad sam shvatila da između mene i sigurne smrti stoji nešto, netko. Koliko god to sad smiješno mnogima zvučalo. Kose i uniforme još prekrivene malterom one ranjene kuće, odjurila sam do crkve, ondje se stvarno rasplakala i samo ponavljala: „Hvala!“ Bilo mi je dvadeset godina. Tad sam se drugi put rodila.

Je li to razlog zašto jedan dio Vaših djela uvijek govori i o ratu? Ne samo Domovinskom, nego i o Drugom svjetskom ratu i okolnostima?

Rat je sam po sebi iznimno traumatično stanje koje nadilazi moći djelovanja pojedinca, stanje u kojemu se pojedinac osjeća nemoćno. Rat izrasta iz stratišta pomirenja i oprosta, iz trenutka kad mržnja, teritorijalna halapljivost i zaluđenost nekakvim sumanutim idejama ušutkaju sve ostalo. On je kamen smutnje preko kojega je u povijesti najteže prijeći. I to ne samo poput grube, uvredljive riječi koju smo u srdžbi u jeku svađe izgovorili. On iza sebe, nakon svojega afekta ostavlja mrtve koji su bili nečija djeca, voljeni, nečiji roditelji, on je ubojstvo zaogrnuto ratnim pravima i običajima. Rat je ujelovljenje biblijskog zla. A Zlo me oduvijek fascinira, fascinira me mehanizam putem kojeg nekoć naizgled „obični“ ljudi pristaju ukaljati si ruke i obraz, zaći onkraj ljudskosti.

U romanu Unterstadt pokazali ste kako se problemi i zlo prenose generacijski. Kako vidite neprestanu tendenciju u javnom životu koja se svodi na frazu “prestati živjeti u prošlosti i prijeći na budućnost”?

U Hrvatskoj se nakon strašne traume Domovinskog rata o budućnosti govori kao o floskuli, kao o lampicama okićenom božićnom vlakiću u koji samo treba uskočiti odvesti se dalje od stratišta, razrušenih gradova, mrtvaca i onih pjesmica o salati i ljudskom mesu. Kao da je „nepodnošljiva lakoća zaborava“ jedini pravi put. Onako konzumeristički bismo valjda olako trebali samo otići na „mjesto“ bez gorčine. To možda i mogu oni koji su imali sreće, pa nisu nikog izgubili, koje nitko nije tukao, silovao. No, previše je onih koji nisu bili te „sreće“. Od traume se ne bježi, s njom je potrebno suočiti se kako se ne bi pretvorila u čudovište iz ormara koje se hrani našim strahom, pa jednog dana još strašnije i veće iskoči u stvarnost i pokrene nešto novo, još užasnije, monstruoznije i veće.

Novi roman Jom Kipur posvećen je Vukovaru, tematika je aktualna nego ikad prije. U središtu je osobna tragedija jednog branitelja. Kako vidite temu oprosta o kojoj se mnogo govori, ali s malo sadržaja?

Često naklapamo o zaboravu kao o putu kao oslobođenju. U psihijatriji je zaborav očajnički pokušaj žrtve da od sebe udalji traumu koju iz nekih razloga ne može procesuirati. No zaborav je poput krletke u koju zatočili smo pticu-rugalicu koja nam se unatoč oprezu ponekad javlja iz podsvijesti. Oprost je jedino trajno rješenje. No, on je mehanizam koji funkcionira jedino na relaciji: traženje oprosta – opraštanje.

U Hrvatskoj se, međutim, paradoksalno proširio stav kako treba požuriti s tim nekakvim manjkavim oprostom bez prethodne isprike. Navodno da se izbjegne linč, navodno da se sve čim prije stiša. I žrtva se našla u neprirodnom, gotovo kažnjeničkom položaju: silovane žene, mučeni muškarci, majke pogubljenih sinova gledaju krvnike koji su prošli bez katarze s vlastitim nedjelima, gledaju sebe same kako moraju šutjeti o pretrpljenom. Odjednom, govoriti o vlastitoj traumi pretvara se u mržnju. Trauma ih prebacuje u skupinu mrzitelja. Kao čarolijom. Ne zalažem se za kaznu, nekakve zidove srama, odmazde. Sigurna sam da mnoge majke samo žele doznati gdje leže kosti njihovih sinova. Svi samo zapravo žele istinu.

Oprost je vjernička kategorija, često ga provlačite kroz djela. Smatrate li sebe kršćanskom književnicom?

Mislim da je to vidljivo iz svih mojih djela. Doživjela sam drugo rođenje. Jedino ponekad imam „problem“ s Institucijom, s Pastirima koji su mlaki. Vjera je često onkraj pravila, ona je viša kategorija koju je nemoguće ustrojiti pravilima i zakonima, koju je nemoguće dokučiti razumom. Ljubavlju se diči kao krilima, u svakom čovjeku vidi brata, metafizički dah Svevidećeg, blaga je, sve prašta, svemu se nada i sve vjeruje, ne nosi bič i ne osuđuje. Premda je često teško voljeti ljude u njihovim slabostima, spoznati Boga iz žablje perspektive ove Doline suza.

(Izvor: Narod.hr)

 

 

 

Scroll to top