BalkansPress

Dobro došli!

Vezujući rublju za zlato, a energente za isplate u rubljama, Rusija započinje proces koji će na kraju povezati cenu nafte sa cenom zlata. Ovo je tiha revolucija monetarnog i trgovinskog sistema.

Ponekad se desi da nam se revolucionarna promena prikrade neprimećeno, a veliku vododelnicu uvažimo tek kada je primetimo u retrovizorima. Ovo naročito važi kad oni koji su prvi povukli obarač ne shvataju šta su zapravo uradili.

Šta je učinjeno? U momentu kad im je mržnja udarila u glavu, nekoliko Bajdenovih službenika odlučilo je da realizuje svoj plan za uništenje vrednosti rublje. Tako su pokrenuli trik zaplene dolara, evra i američkih obveznica koje je Centralna banka Ruske Federacije držala u rezervama.

Toliko su bili sigurni da će plan uspeti i dovesti do podrivanja napora Rusije da spase poniruću rublju, da nisu čak ni probali da se konsultuju sa Federalnim rezervama i Evropskom centralnom bankom. Ova druga je to čak i javno istakla, ističući svoje neslaganje sa preduzetom merom.

Ono što je usledilo je nehotično lansiranje zapadnog finansijskog sistema u njegovu postepenu propast. Rusofobni vašingtonski „jastrebovi“ glupavo su započeli kavgu sa državom koja poseduje resurse nužne za funkcionisanje sveta, i tako pokrenuli prelazak na drugačiji monetarni sistem.

 

Dva plafona

Hoće li ovaj monetarni događaj promeniti i geopolitičku dinamiku? Naravno – to se već dešava.

Zamrzavanjem ruskih rezervi, Vašington je praktično rekao Moskvi: dolari su vam uskraćeni, ne možete kupiti apsolutno ništa dolarima. Ako je to slučaj, šta je onda poenta držanja dolara? Rezultat ovog poteza SAD i EU je neizbežan: Rusija će prodavati svoj gas za rublje.

No, ovde se dogodio makijavelistički obrt: starajući se za obe strane jednačine, odnosno vezujući rublju za zlato, a potom isplate energenata za rublje, Centralna banka Rusije fundamentalno menja čitave funkcionalne pretpostavke svetskog trgovinskog sistema (zamenom dolara valutom koja ima čvrstu sirovinsku podlogu).

Ali važno je istaći da je Centralna banka Rusije uradila još dve stvari od geostrateškog značaja: istovremeno je uvela jedan plafon cene, ali je (što je slabije primećeno) uklonila drugi. Banka je dodala plafon cene zlata, obećavajući da će ga kupovati po fiksnoj ceni.

Američki dolari i zlatne poluge (Foto: pantalla Macro/besthqwallpapers.com)

*Američki dolari i zlatne poluge (Foto: pantalla Macro/besthqwallpapers.com)

Međutim, insistiranjem na isplatama u svojoj nacionalnoj valuti, Rusija je počela da uklanja ograničenje vrednosti dolara koju su SAD nametnule 1971. godine, po kome je ostatak sveta morao da prodaje svoje nacionalne valute (pritom ih slabeći) kako bi kupovao dolare (radi isplate energenata). Ukratko, iako je ruski portparol Dmitrij Peskov rekao da će Rusija koračati pažljivo, ovaj potez buši strukturalno prekomerno vrednovanje dolara.

Bliskoistočni proizvođači energenata jasno vide kuda sve ide: Rusija – vezujući rublju za zlato, a energente za isplate u rubljama – započinje proces koji će na kraju povezati cenu nafte sa cenom zlata. Ovo je tiha revolucija. Zlato tako postaje uslovna neutralna rezervna valuta, dok se stvore uslovi za razvoj šire valute.

A tu je i treća prelomna tačka: sve ovo započinje odvajanje od američkih razmena sirovina za „papir“, kojima Zapad manipuliše kako bi uticao na cene sirovina i zlata. To na primer potencijalno daje potpuno novi horizont zemljama iz udruženja OPEK+.

v

Sredstvo zaštite

Evo šta je poenta: ako krene bacanje hartija od vrednosti i dolara koje drže njujorške Federalne rezerve, šta će onda biti prirodno sredstvo zaštite vrednosti? Pa sirovine, naravno. Zašto je ovo toliko revolucionarno? Zato što u eri ometanja lanaca snabdevanja, nestašica hgrane, rata i tome sličnog, Zapad više neće imati pristup jeftinim sirovinama.

Možda je trebalo da se Bajdenovi službenici pomuče da upitaju Federalne rezerve za mišljenje, pošto su – gle ironije – ne samo zastrašili druge inostrane držioce američkih hartija od vrednosti i dolara kada su zaplenili ruske rezerve, nego su to učinili baš u momentu kada američka inflacija oštro skače, a obveznice se ionako škartiraju.

Nakon četrdeset godina funkcionisanja, američke obveznice danas se tretiraju kao „rizici bez profita“  – „rizici“ usled straha da će inflacija učiniti vrednost obveznica još negativnijom u realnosti. Kamatna stopa na dvogodišnje hartije od vrednosti već skače. Ali ukoliko Fed zaista želi ozbiljno da se izbori sa inflacijom, kamatne stope moraće da budu mnogo veće.

 

Scila i Haribda

Kako se moglo očekivati, jagma za sirovinama (iz svih poznatih razloga kao što su opasnost od rata, ometanje lanaca snabdevanja, sankcije protiv Rusije) uzdigla je cene sirovina do Meseca. Uvećanje cena sirovina utiče na sve druge cene i pravi štetu svuda – ali nigde tako mnogo kao u SAD, u kojim otežali finansijalizovani konstrukt leži nasađen na tanušnu bazu sirovinske zaloge. I u kojim je administracija uhvaćena između Scile jezive inflacije i Haribde kolapsa tržišta ukoliko kamatne stope skoče.

Može li se ova trajektorija ekonomske krize i opadajuće relevantnosti Zapada – dodatno pritisnuta preusmeravanjem monetarnog poretka, pretnjom hiperinflacije, nestašica hrane, praznih rafova, inflacionog siromaštva i divljajućih cena grejanja i goriva – preokrenuti američkom pobedom u sukobu u Ukrajini?

Ono što nam „Buča“ govori jeste da se Zapad upustio u ludilo po principu „sve ili ništa“ kako bi dokazao da može da pobedi u ovom ratu. Neuspeh u Ukrajini mogao bi čak da znači i dezintegraciju EU i NATO. Skrpljena kohezija unutar ovih saveza neće preživeti traumu poraza. A „Buča“ nam govori da je Zapad spreman da ide na pobedu u imaginarnom ratu, čak i po cenu strateških gubitaka na terenu u Ukrajini.

 

Evropski Uroborus

Očajanje Zapada otkriva se i kroz evropsko podražavanje Uroborusa (drevnog simbola zmije koja proždire sopstveni rep i samu sebe): Namernim izbegavanjem jeftinijih ruskih sirovina, Brisel izaziva da se inflatorna spirala otrgne kontroli, a Evropa postane ekonomski zapećak pošto će njena proizvodna baza postati potpuno nekonkurentna usled visokih izdataka za energente.

Predsednik američkog Atlantskog saveta, taj neskriveni „ideolog unipolarnosti“ Frederik Kempe, napisao je prošle nedelje: „Pobeda Ukrajine – sa snažnim ujedinjenim Zapadom iza nje – nametnula bi preispitivanje američke posvećenosti i kompetentnosti, te preokrenula trajektoriju opadajućeg transatlantskog uticaja i značaja. […] Nije pitanje kakav bi bio novi svetski poredak, nego da li će SAD i njihovi saveznici moći da, kroz Ukrajinu, spreče eroziju prošlovekovnih dostignuća, kao prvi korak ka uspostavljanju prvog istinski ‘svetskog‘ poretka“ (kurziv autora).

*Fredrik Kempe, predsednik Atlantskog saveta (Foto: Atlantic Council/Flickr)

Glavni značaj Ukrajine ogleda se u tome što svet (izvan uskih okvira Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država) pažljivo posmatra šta se dešava. Najvećim delom se odsečno odupire pridruživanju osudama Rusije. Jedna od manifestacija ovog političkog reseta je hladni tuš kojim su Bajdena dočekali Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Obe države su odbile Bajdenovu posetu, pa čak i njegove telefonske pozive, istovremeno odbijajući da ukinu tesnu saradnju sa Rusijom u oblastima naftne proizvodnje i regulacije cena.

Nekako su se geopolitičke tektonske ploče već pomerile. Jedan regionalni lider je to dobro sumirao nakon ruske inicijative za oporavak rublje: „Više se ne plašimo sankcija, videli smo da druge države mogu da ih prežive“.

(Preveo Vladan Mirković / Novi Standard)

Scroll to top