BalkansPress

Dobro došli!

Muhamed Tunjo Filipović, u zadnjoj deceniji dvadesetog i prvoj deceniji 21. veka, jedan od najuticajnijih Muslimana, Bošnjaka, kako hoćete, kazao je da su Muslimani bivše Jugoslavije dva puta imali šansu da biraju saveznika (beše to 1941. i 1991. godine) između Srba i Hrvata, da su dva puta izabrali Hrvate i oba puta pogrešili.

Filipoviću treba verovati, nema nijedan razlog da laže.

Iz ove postavke, iz dodatnih strašnih istorijskih istina koje su kao oštro kolje pobodene u krvavo bosanskohercegovačko tlo, rođena je savremena bošnjačka muka: jednom žilom zauvek povezani s korenom, žilom koju bi većina Bošnjaka da pokida, i drugom koja lebdi u vazduhu, bezuspešno tražeći novi koren. Davno je to definisao Mehmed Meša Selimović – svestan onog prvog, srpskog korena, kojem se vratio – metaforom o potoku odvojenom od reke, “bez toka i ušća, suviše malenom da bude jezero, suviše velikom da ga zemlja upije. S nejasnim osećanjem stida zbog porekla i krivice zbog otpadništva…”

 

U takvom stanju pomešane istorije, skrojenih predanja, porekla… rađa se muka, neverica, mržnja. Sve je onda moguće i ništa nije sveto. Laž postaje uteha, stavlja se na ranu kao lekovita trava. U nemoći staračkih dana, dostojan sažaljenja, svestan da ispada smešan, skoro je sve ovo demonstrirao Abdulah Sidran, najveće ime današnjeg bošnjačkog kulturnog kruga, nesporno talentovan pesnik, filmski scenarista posebno, čovek bez kojeg filmovi “Sjećaš li se Doli Bel” i “Otac na službenom putu” ne bi bili ono što jesu: kolosalna filmska ostvarenja.

Sidran je dao intervju sarajevskoj Alfa televiziji i na pitanje o odnosu s Emirom Kusturicom kazao nešto što je, saznajemo, za određeni broj ljudi stara priča, ali za ogromnu većinu svakako šokantna tvrdnja. Dakle, Sidran reče da je Emir Kusturica, onaj što je režirao spomenute filmove, poginuo još 1992. godine, negde na Trebeviću, braneći Sarajevo. Od Srba, dakako. A ko je onda ovaj kog zna i kome se klanja ceo filmski i ne samo filmski svet? Taj se, kaže Sidran, zove Pantelija S. Milisavljević i podmetnut je od strane srpske Udbe. Nije novinar mučenom Sidranu postavio nijedno pitanje, a ima ih desetak, koja se snagom logike nameću nakon iznete tvrdnje. Na primer: Šta je on, Sidran, pre pet godina radio na Mećavniku, kod Kuste, kad već zna, a kaže da zna 20 godina, da današnji Kusturica nije Kusturica već Pantelija. Šta je nateralo čoveka čiji život neće biti zaboravljen s danom njegove smrti, Abdulaha Sidrana, da se na ovaj način ponižava. Koja muka?

Ista ona s kojom se nosila antisrpski orijentisana intelektualna elita bosanskih Muslimana kad se Meša Selimović 1971. godine preselio iz Sarajeva u Beograd, izjasnivši se kao Srbin. Dvadeset godina kasnije, to je uradio i Emir Kusturica.

Bošnjaci iz onog odvojenog potoka nisu i nikada neće oprostiti Kusturici, jer veće ime od njegovog Bosna u međuvremenu nije iznedrila, što ih stalno podseća ko su i šta su. Otuda ova samoobmanjujuća Sidranova laž, dostojna umne poremećenosti.

(Izvor: Novosti.rs | Piše: Ratko Dmitrović)

 

Scroll to top