BalkansPress

Dobro došli!

A, šta je sa pravima poštenog čoveka? Svako danas u Srbiji ima prava sem radnika, mučenika i seljaka paćenika. Sem časnog, poštenog, i vrednog čoveka!

Evo, neka danas ili sutra, pošten čovek, radnik, onaj kome je gazda oderao kožu sa leđa, a onda ga zbog promila profita golog i bosog isterao napolje, onog dana kad mu se to prohtelo, izađe na ulicu da traži svoje pravo, da protestuje… Neće država podizati ni konjicu ni helikoptere, niti će na ulicu slati oklopljenu žandarmeruju da štiti prva onog mučenika koji je stotinu puta ugroženiji od onih koji danas paradiraju Beogradom, pa to još zovu i paradom ponosa. Neće država zaštiti mučenika, neće čak poslati ni inspekciju gazdi, neće, nego će poslati policiju da otera onoga što se usudio da protestuje!

Ili, nek probaju seljaci paćenici, oni koji svoj krvavi trud i rad daju za budzašto, kojima su dlanovi puni krvavih žuljeva, da izađu na put, da traže svoja prava da se bune protiv onih koji im deru kožu sa leđa… Neće država podići konjicu i helikoptere da ih štiti, da vidi šta rade nakupci i prekupci, derikože, neće sigurno, nego će poslati oklopljenu policiju da pripreti paćenicima da se pomere sa puta, da ne dižu prašinu ni buku.

 

Ili, nek pokuša mučenik koji je ostao bez posla i plate da mesec ili dva ne plati struju… Neće ga država zaštiti nego će mu poslati inkasante sa makazama da mu struju iseku, da mu decu ostave u mraku, poslaće mu privatne uterivače dugova, one koji će da zaplene i da prodaju i poslednji džak brašna iz kuće. Naravno, država će onima koji duguju milione, koji su obezbedili i unuke i praunuke oprostiti kamate, zamoliti ih da dug namire u 99 rata, ali će onom mučeniku bez posla iseći struju istog dana.

Neka proba mučenik, radnik, onaj koji platu nije video mesecima da ne plati porez na kuću ili par ari zemlje, neće ga država zaštiti, neće ga pitati kad je video poslednju platu, neće sigurno, nego mu neće dati da registruje bednog „juga“ ili „keca“ koji mu služi da iz sela doveze džak krompira, da mu deca ne gladuju. I, šta ćemo sa njegovim pravima, ko će Beogradom paradirati da traži prava i slobodu za njega?

Slušam danas, one u Beogradu, koji ono što rade zovu paradom ponosa, neku slobodu pominju, kao da su zatvoreni, kao da su iza žice… A, šta ćemo sa slobodom onih koji ujutru u pekari namiču dinar na dinar da kupe veknu hleba, koji na pijaci kupuju 200 grama sira ili pola kilograma paprike, jer za više nemaju… Šta ćemo državo Srbijo sa slobodom gladnih, onih koji ujutru nemaju da daju deci 100 dinara za užinu, ko će njih štiti državo Srbijo, ko će za njihova prava paradirati Beogradom?

Ne moraš državo zbog njih podizati helikoptere i konjicu, ali, možeš li Srbijo, pokazati barem malo više srca, možeš li njima oprostiti koju kamatu, koju ratu za struju… Je li samo „parada ponosa“ po standardima Evropske unije, ili u tim standardima nešto piše i o pravu na život dostojan čoveka?

Može li se njihov glas čuti u Srbiji? Glas zaglušen bukom besnih, bukom koja stiže sa „farmi“ iz „parova“, bukom sa naslovnih stranica sa kojih urlaju besni i pokvareni, samoživi…

Ne, neće se čuti njihov glas. Neće se čuti skoro u Srbiji glas onih koji svakog jutra otplaču nad svojom sudbinom i sudbinom svoje dece koja će možda i završiti školu a posle, kad diplomiraju neće imati gde da se zaposle. Ne, glas unižene, ponižene Srbije se ne čuje. Za nju niko ne paradira.

Zato se čuje glas onih koji besni paradiraju Beogradom. Oni će danima imati naslovne strane novina, biće ih puni ekrani, gledaćemo kako se smeju u lice bednom i gladnom narodu.

Srbijo zemljo bednih i poniženih. Srbijo zemljo pobesnelih.

(Izvor: Iskra.co | Autor: Zoran Šaponjić)

Scroll to top