BalkansPress

Dobro došli!

Da se slepi Homer, koji je proslavio pohod Grka pod vođstvom Spartanaca protiv Troje rodio u Sparti, čovečanstvo ne bi imalo Ilijadu i Odiseju.

Čovečanstvo ne opterećuju fizičke, već moralne nakaze, ali se prema njima ljudi odnose s velikom snishodljivošću.

Nedaleko od Sparte – carice gornjeg Peloponeza i strašnog protivnika Atine nalazila se stena, čija se oštra litica završavala jarugom. Ovo mesto u stara vremena nisu posećivali sveprisutni turisti, koji u naše vreme s fotoaparatima na grudima trče i jurcaju kao mravi po arheološkoj karti sveta. Ovde nisu dolazili pesnici kako bi se divili tajanstvenoj, srebrnoj svetlosti meseca – vatrenoj ledenici, koja pluta u bezdanom okeanu noći. Na ispust stene kao na kulu na tvrđavi Spartanci su donosili decu, koja po oceni gradskih starešina nisu mogla da postanu izdržljivi vojnici – hipoliti, i na oči roditelja bacali su ih u pravaliju kao u čeljust krvožednog čudovišta.

 

Spartanac nije smeo da oseća sažaljenje; u gradu-državi, koja je ličila na vojnički logor nije bilo mesta za bolesne, slabe i invalide. Ova hekatomba je trajala vekovima zarad moći i slave Sparte. Grad je kao zmaj iz bajke proždirao sopstvene mladunce ako su se rađali bez oštrih zuba i kandži. Kad bi se mogla sakupiti krv ubijene dece ona bi ispunila jarugu kao što darežljivi domaćin naliva vino u pehar do samih ivica. U Sparti su utočište nalazili ubice i zločinci. Zločinac, koji je imao mišiće čvrste kao bakarni luk smatrao se junakom. A dete koje nije moglo da podigne oružje svog oca moralo je da umre. Slabost i sažaljenje su dva najveća zločina za Spartance. Međutim, eksperiment selekcije i ozakonjene okrutnosti nije uspeo. Spartanci, koji su nekada poražavali vojsku Darija i Kserksa na zalasku svoje istorije sramno su bežali od Scipionovih legija. Njihov poslednji car bio je zatvoren u gvozdeni kavez kao divlja zver. Sparta je nestala kao da se sama provalila u ambis u koji je kao smeće bacala svoju decu s gradskih zidina.

Moral Sparte odgovara duhu nekih savremenih poklonika zdravog tela i predstavnika humane nauke kao što je medicina. Izvesna S. G. u medijima nastupa s predlogom dostojnim kanibala: da se laboratorijskim putem utvrdi stanje ljudskog ploda i da se zatim na osnovu dobijene analize dete pogubi ili da mu se dozvoli da živi, da se donese smrtna presuda ili da se ono pomiluje. Ovakvo ispitivanje bi trebalo sprovesti što pre; oklevanje može da se pretvori u nevolju za roditelje i za dete”, piše ona. Ispostavlja se da je ovde u pitanju nežna briga za bolesno dete! Madam S. G. predlaže da mu se otkine glava kako bi se izbegle eventualne patnje, kao i troškovi, koji će pasti na porodicu. Moguće je da savremena Spartanka želi da napiše disertaciju kako bi na taj način zaradila doktorsku diplomu kao što su se u srednjem veku u Kini dodeljivala naučna zvanja onome ko bi izmislio novi način mučenja. Nažalost, moramo da dokazujemo ono što je očigledno za moralno osećanje, tačnije – da je ljudožderstvo odvratna stvar.

 

Mnogi veliki ljudi iz svih oblasti ljudske kulture – nauke, filosofije i umetnosti imali su urođene mane, nedostatke i neizlečive bolesti. Međutim, oni su, savladavši ih snagom volje i upornošću postali ne šljaka, već slava čovečanstva. Čovekova priroda je uređena tako da se čovekovi fizički nedostaci kompenzuju razvojem drugih sila i sposobnosti. Čovekov talenat ne može da se odredi hemijsko-laboratorijskim putem ili rendgenskim snimcima. Da se slepi Homer, koji je proslavio pohod Grka pod vođstvom Spartanaca protiv Troje rodio u Sparti, čovečanstvo ne bi imalo Ilijadu i Odiseju. Čovečanstvo ne opterećuju fizičke, već moralne nakaze, ali se prema njima ljudi odnose s velikom snishodljivošću.

Emotivni život bolesnog deteta može biti dublji nego zdravog. Često bolesna deca pokazuju veću osetljivost i toplinu prema svojim roditeljima. Ako je porodica moralna škola bolesna deca svoje najrođenije uče milosrđu. Činiti dobro je već sreća, zato opštenje s bolesnima i pomoć, koja im se pruža mogu da donesu ljudima osećanje duhovne radosti. Ubistvo deteta predstavlja uništavanje svih moralnih orijentira ljudskog života. Egoizam i okrutnost nikoga nisu učinili srećnim. Često majka od sve dece najviše voli bolesno dete – ono što je rođeno u mukama posebno je drago.

(Izvor: HazarderMagazin.rs | Autor: arhimandrit Rafael Karelin)

Scroll to top