BalkansPress

Dobro došli!

Početkom proleća 2014., kada je Krim već bio ruski, a građanski rat u Ukrajini tek počinjao i mnogima se činilo da će uspeti da se izbegne najgore, imao sam priliku da u nekoliko tekstova i komentara primetim da postupci SAD i EU u Ukrajini imaju sva svojstva provokacije, čiji je očigledni cilj uvlačenje Rusije u rat. Upravo tada sam napisao da ako neko hoće nekoga da primora da ratuje, onda će on ranije ili kasnije to i učiniti, pitanje je samo kada i kako.

Od tada se gotovo ništa nije promenilo, sem jednog momenta - povećani su ulozi. U proleće 2014. SAD i EU zajedno su vukle Rusiju u rat u Ukrajini, računajući da će tamo sputati ruske resurse, a sami će se pojaviti u potrebno vreme, na potrebnom mestu i lako ostvariti geopolitičku pobedu.

Sada se već radi o tome da su SAD u pokušaju da Rusiju uvuku u za nju nepovoljan rat, spremne da žrtvuju svoje saveznike u EU i NATO.

Eto, tu se i rodila turska provokacija. U to, da je provokacija unapred pripremljena, nemam nikakve sumnje.

Mogu da poverujem da su se profesionalni operateri turskih medija slučajno našli na mestu sa kojeg je najbolje mogao da se snimi napad na ruski bombarder i da su slučajno upravili objektive u potrebnu tačku u potrebnom trenutku. Svašta se događa.

Međutim, zvanična verzija događaja koju su prikazale turske vlasti neosporno potvrđuje kako provokativni karakter dejstava lovaca RV Turske, tako i činjenicu da su odluku o organizovanju provokacije donosile prve ličnosti zemlje.

{adselite}Turci ne mogu da negiraju da je avion pao na sirijsku teritoriju. Kadrovi koje su oni snimili i koje su oni objavili -zabeležili su da se avion srušio čim ga je pogodila raketa.

Odnosno, to nije slučaj kada se može reći da su ga pogodili čak kod Ankare samo što je on još dugo leteo dok nije pao. Dakle, da je avion povredio vazdušni prostor Turske to bi trajalo nekoliko sekundi, a po njemu bi se nanosio udar kada je on nesumnjivo bio u vazdušnom prostoru Sirije.

Takav udar „jureći“ za nekim mogao bi delimično da se opravda da su ruski bombarderi naneli udar po turskoj teritoriji i odmah odleteli nazad, preko granice. Međutim, toga nije bilo, a sekund presecanja linije vazdušne granice čak je teško precizno i zabeležiti.

Ipak, prema zvaničnoj verziji Ankare, tursko RV deset puta je tokom pet minuta upozoravalo posadu Su-24 da nedozvoljeno leti i da su ga tek posle toga oborili. Pri tom su stigli da dobiju odobrenje premijera - Ahmet Davutoglu izjavio je da je lično dao naredbu o napadu na bombarder.

Apsolutno je očigledno da su Turci računali na apsolutno određenu informativnu reakciju Zapada, kada zemlje EU i SAD, uprkos činjenicama, prihvataju antirusku verziju, čak i kada se ona opovrgava činjenicama.

Kada se pokazalo da se Zapad kritički poneo prema turskom stavu, da se ni od NATO ni od EU ne može dobiti sigurna podrška Ankari, da SAD samostalno (bez Evrope) ne istupaju, Erdogan je pokušao da modernizuje verziju. U novoj varijanti avion se nalazio u vazdušnom prostoru Turske od 7 do 17 sekundi i bio oboren pre nego što su ustanovili njegov tip i nacionalnu pripadnost.

Tako se sada u turskim verzijama ništa ni sa čim ne slaže. Piloti navodno nisu znali koga su oborili, a turski Generalštab odmah je saopštio da je oboren ruski bombarder. Premijeru saopštavaju da nameravaju da unište neki nepoznati avion - i on odmah daje dozvolu, iako u regionu lete avioni Rusije, SAD, Francuske, čak i Kanade. Samo nema aviona ID. I najvažnije je da su Turci po Erdoganovoj verziji uspeli da podignu lovce, da 10 puta upozore, da dobiju odobrenje premijera i obore avion za ne više od 17 sekundi.

Zapravo, pripremali su provokaciju, računali na jedno njeno informativno-političko praćenje, dobili drugo i zbunili se.

Glavno je da je Putin izjavio da ruski bombarder nijednom nije prešao granicu Turske. Predsednik Rusije ne može da greši javno ocenjujući situaciju koja može da dovede do ratnog konflikta između Rusije i zemlje NATO.

On nije Erdogan.

Zapitajmo se: da li su Turci mogli da se odluče na takvu provokaciju bez usaglašavanja sa starijim partnerima?

Da se radi spontanoj odluci u kritičnoj situaciji - smatrao bih da su Erdogan i njegov tim spremni da donose nepromišljene i sporne odluke. Međutim, već smo istakli da je provokacija pripremana unapred. To nisu bili postupci u stanju afekta. To je bilo hladnokrvno, smišljeno i planirano ubistvo.

Kao i Tbilisi 2008., Ankara je računala na zaštitu od strane SAD i NATO. Turci su za to imali više osnova nego Gruzini - ipak je Turska članica NATO-a. Ali, dobili su isti rezultat. SAD su se povukle u stranu, pretvarajući se da s tim nemaju nikakve veze. Erdogan se ustumarao, ali je već bilo kasno.

Mnogi eksperti sada razmišljaju o tome kako će Rusija pokriti nebo Sirije sistemom S-400, naoružati Kurde i pobediti Tursku (ne odmah, ali ubrzo). Mislim da je za sada prerano govoriti o oštrim merama. Tačno je da će biti pojačane PVO grupacije i da mogu biti oborene letelice koje predstavljaju potencijalnu opasnost za ruske avione. Tačno je da će se Rusija potruditi da kompaktnije kontroliše nebo nad Sirijom. Tačno je da su diskretne ekonomske sankcije protiv Turske već počele da funkcionišu. A što se tiče toga ko će koga, kako i protiv koga naoružavati - treba još pričekati i razmisliti.

Naravno, ocene predsednika Rusije, koji je postupke Ankare nazvao „udarcem u leđa“, i ministra inostranih poslova RF, koji je optužio Tursku da pomaže teroristima, izuzetno su oštre za savremenu Rusiju i obavezuju na preduzimanje konkretnih mera. Međutim, da se mere ne bi pokazale korisnim tvojim neprijateljima - treba još dobro pretresti ko je i zašto podmetnuo Erdogana.

A Erdogan je podmetnut. Njega su ubedili da napadne ruske oružane snage (da izvrši čin neisprovocirane agresije, koji daje povod za ratni odgovor) i prepustili ga sudbini.

Zemlja koja je mogla dati Erdoganu takve garancije koje bi ga ubedile da napadne ruske VKS mogle su da budu samo SAD (ostale ništa ne mogu da garantuju kada se radi o Rusiji).

SAD su mogle da očekuju da će 2014. u Ukrajini Rusija reagovati na prevrat i početak građanskog rata po gruzijskom scenariju i da će poslati trupe.

 

 

Ali 2015. u Siriji, Vašington očigledno nije mogao da računa na spontanu reakciju Rusije. Moskva nije mogla da odmah započne rat sa Turskom zato što prvo treba izvesti turiste, zatim stvoriti i rasporediti grupaciju sposobnu da razbije nimalo slabu tursku armiju, da obezbedi logistiku (uključujući i za Siriju u vezi sa neminovnim zatvaranjem moreuza u slučaju rata) i tek onda da prelazi na vojna dejstva. Za sve to potrebno je vreme, ne jedna nedelja, već realno - dva-tri meseca najmanje, možda i pola godine- godinu.

Prema tome, SAD nisu računale na spontani konflikt Rusije sa Turskom, isto tako, teško da su računale da će EU i NATO ozbiljno biti impresionirani nespretnim turskim lažima i požuriti da spasavaju Ankaru od Moskve.

Međutim, Vašington energično pokušava da se igra sa Kurdima. Kurdi maštaju o Kurdistanu. Kurdske teritorije u Siriji i Iraku već imaju prilično široku autonomiju. U Iranu ima znatno manje Kurda i problem nije tako akutan. Zato se pod kontrolom Turske nalazi oko 50% teritorija potencijalnog Kurdistana, a na njenoj teritoriji živi 40% Kurda (sada, računajući izbeglice, već može da ih ima i 60%).

Turska je - jedina zemlja koja nekoliko decenija vodi rat sa Kurdima, pri tom na teritorijama Sirije i Iraka, takođe. Planovi Ankare i Vašingtona u odnosu na Kurde dijametralno se razlikuju.

Vašington ne može otvoreno da istupa protiv svog saveznika u NATO i da javno podrži snage koje se bore za cepanje turske države. Ali, sada su Kurdi pojurili da mole Rusiju za oružje, finansiranje i podršku, nadajući se da će Moskva lako pristati da pomogne neprijateljima svog neprijatelja.

A Turke ne vole ne samo Kurdi. Jermeni pamte ne samo genocid 1915-1917., nego i tursku blokadu Jermenije u vezi sa konfliktom u Nagornom Karabahu. Oni svakako pamte da je Velika Jermenija u vreme Tigrana II Velikog izlazila na Crno, Kaspijsko i Sredozemno more , a jermensko carstvo u Kilikiji postojalo do 1515. Ni Grci nisu zaboravili smirninski pokolj i nisu izgubili želju da vrate Konstantinopolj. Odnosno, biće dovoljno onih koji žele da učestvuju u podeli Turske i svi oni će prići Rusiji sa molbom da im pomogne u pravednoj borbi.

Destabilizacija Turske nije u interesu Rusije, ali je njeno pretvaranje u filijalu ID još gore, tako da nije isključeno da će se nekome morati pomoći u uspostavljanju istorijske pravde.

Na primer, uspostavljanje grčko-jermenske granice u Maloj Aziji mnogi u Rusiji bi shvatili kao dobro, iako nije daleko i činjenica da bi se Grčka obnovljena u granicama Vizantije iz vremena Vasilija II, ili Jermenija vraćena prema granicama Tigrana II, pokazale kao pouzdani partneri Rusije. A tek slika SAD o kurdskoj državnosti svakako obavezuje da se razmisli ko će se, zapravo, pokazati kao glavni korisnik rusko-turske konfrontacije.

Sve u svemu, mogu da ponovim da, kad je već postavljen zadatak da se Rusija uvuče u rat - provokacije će se nastavljati. Od koga se očekuje sledeća (od Turske, Ukrajine, Pribaltika) - neizvesno je. Sem toga, još uvek tek počinje sve što se tiče konkretne rusko-turske krize izazvane napadom na ruski avion. Tek će da otputuju turisti, tek će da se prekidaju ekonomske veze, MIP će još da traži izvinjenja. I još će da dolaze u Moskvu za novac i oružje zastupnici svih onih koji su voljni da konačno reše tursko pitanje.

Imamo vremena da donesemo odluku o tome kako Ankari da odgovorimo na provokaciju i sačuvamo svoje interese i da niko ne bude voljan da proba da to ponovi. Za sada je Rusija već iskoristila situaciju za učvršćivanje svojih pozicija u Siriji.

Nakon što je realizovana namera koju su saopštili Generalštab, Šojgu i Putin, da se nebo nad Sirijom potpuno zatvori ruskim sistemima PVO i poveća broj lovaca na bazi u „Hmejmim“, moraće da traže dozvolu za let u sirijskom vazdušnom prostoru i Francuzi i Amerikanci i svi koji će tamo leteti. Samo zato da slučajno ne bi bili shvaćeni kao „letelica koja nosi potencijalnu pretnju ruskim avionima“. A teško da će Turska i dalje moći aktivno da učestvuje u razrešenju sirijske krize.

Međutim, mi se još nalazimo na početku procesa. Još nismo izbegli rat, samo smo ga odložili. Stvar je u tome što za Erdogana u okolnostima nastalim posle provokacije sa Su-24, koje su ozbiljno poljuljale i njegove unutarpolitičke pozicije i pozicije Turske na međunarodnoj sceni, rat može da bude najbolji od mogućih izlaza. Ako se on izbori za rat sa Rusijom, problem će nastati na drugom nivou. NATO će morati da donese odluku o svojoj daljoj sudbini, a unutar Turske da računa na konsolidaciju društva radi otpora neprijatelju. Za njega je to krajnje rizičan, ali je izlaz. Kao što je za Porošenka rizičan, ali jedini izlaz, obnavljanje rata na Donbasu.

Ako pak, Erdogan i Porošenko uspeju da se dogovore o usaglašenim dejstvima, onda san SAD može postati stvarnost - Rusija će se naći pred mogućnošću istovremenog uvlačenja u ratni konflikt sa Ukrajinom i državom članicom NATO, Turskom.

Prema tome, ne treba od ruskog rukovodstva očekivati jednostavne i uobičajene odluke. Situacija na svetskoj šahovskoj tabli postaje sve više zamršena.

SAD nude da žrtvuju sve više i više svojih saveznika. Ranije ili kasnije moraće da žrtvuju.

Najbolje je da se to na vreme učini.

(Izvor: Fakti.org | Piše: Rostislav IŠĆENKO | Prevod: Ksenija Trajković)

FacebookTwitterLinkedin
Pin It

 

Scroll to top