BalkansPress

Dobro došli!

Severna Koreja je svetu čestitala Novu 2016. godinu probnom eksplozijom atomske ili hidrogenske bombe.

Čestitka je, naravno, uzburkala političku javnost Japana i SAD, oglasili su se i Peking i Moskva, pa i Savet bezbednosti UN. Amerikanci nisu sigurni da li je reč o probi atomske ili hidrogenske bombe, iako je jasno da onaj ko poseduje tehnologiju za proizvodnju atomske bombe u roku od godinu dana može da napravi i hidrogensku bombu. A Pjongjang atomsku bombu ima već nekoliko godina, tehnologiju za proizvodnju nuklearnog oružja stalno usavršava, pa je i eventualna proba hidrogenske bombe samo završetak jednog ciklusa u naoružavanju Severne Koreje.

Zvanično saopštenje iz Pjongjanga govori o probi „male” hidrogenske bombe. Termin „mala” mogao bi da se odnosi na programirano redukovanu snagu bombe, jer poligon gde je izvršena podzemna eksplozija ne dozvoljava probu „normalne” snage bombe, ili se pod terminom „mala” misli i na fizičke gabarite bombe. Gabarite koji omogućavaju njeno postavljanje na rakete koje bi mogle da dobace do zapadne obale SAD. Zapravo, Severna Koreja ima dobro iskustvo u probnim eksplozijama nuklearnog oružja redukovane snage, eksplozija njene atomske bombe od 9. oktobra 2006. godine imala je snagu od samo 0,5 do 1 kilotona. Bomba koja je razorila Hirošimu avgusta 1945. bila je snage 10 kilotona. Sadašnju eksploziju su seizmološke laboratorije u Japanu i u Južnoj Koreji registrovale kao potres od 4,8 stepeni po Rihteru.

{adselite}Zašto je Pjongjang upravo sada izveo nuklearnu probu? Veliki vođa Kim Džong Un voli spektakle na određene datume, obožava da nervira Zapad, da iznenađuje i svoje komšije, ali i da na taj način svom narodu daje igara, kada već nema standarda. Osim toga, on je na vreme shvatio da onaj ko ima atomsku bombu neće biti predmet bilo koje „obojene revolucije” nametnute spolja. Jer, Sadam Husein nije napadnut zato što su Amerikanci posumnjali da ima atomsku bombu, već zato što su dobro znali da je nema.

Pretpostavka je da su severnokorejske rakete već usmerene na ciljeve u SAD, samo je problem kako da ih pogode, jer najveći domet severnokorejskog projektila tipa „taepodong-2” je oko 6.000 kilometara. Raketa „nodong-1” leti do 1.000 kilometara, a „taepodong-1” nešto više od 2.000. Otkako je 31. avgusta 1998. godine severnokorejska raketa „taepodong-1” preletala preko Japana, dometi tih projektila prava su noćna mora i Vašingtona i Tokija. Ovi u Seulu o tome i ne brinu previše, oni su ionako u dometu malo boljih severnokorejskih dalekometnih topova. 

Pjongjang se u jednom trenutku ponaša poput razjarenog bika koji preti ratom, da bi već u sledećem tražio od SAD i Južne Koreje hranu i naftu u zamenu za mir na Korejskom poluostrvu. Prilično šizofrena politika, ali koja poslednjoj staljinističkoj diktaturi u svetu za sada prolazi. No, zbog svega toga Severna Koreja je podvrgnuta višegodišnjim sankcijama UN, pri čemu se tim sankcijama svojevremeno pridružila i Kina. Verovatno samo formalno, jer je Kina i glavni zaštitnik Severne Koreje na međunarodnoj sceni.

Zapravo, svako trguje onim što ima. Severna Koreja ima atomske bombe i rakete raznih dometa. To znaju sasvim solidno da naprave, a mogu i da izvezu, što je Pjongjang i činio izvozeći ranije raketno-nuklearnu tehnologiju u Pakistan, posle i u Iran. U današnjem svetu sile i jakih, sasvim dovoljna moneta za poštovanje i trgovinu. Naravno, ako nemate naftu, dijamante ili dolare. Nije baš utešno, ali je tako.

Pjongjang demonstracijom vojne sile želi nastavak direktnih pregovora s Vašingtonom, pregovora koji bi doveli do definitivnog skidanja Severne Koreje s američke crne liste „država osovine zla”. Istovremeno, Severna Koreja koristi i godinu u kojoj su američki predsednički izbori, pa su manevarske mogućnosti Bele kuće donekle ograničene. Pjongjang želi ukidanje sankcija i ekonomsku pomoć u zamenu za odustajanje od proizvodnje nuklearnog oružja i raketa srednjeg i velikog dometa. Vašington je svojevremeno to i obećao Severnoj Koreji, to su obećavale administracije i Bila Klintona i Džordža Buša mlađeg. Severna Koreja je pre više godina demontirala svoj nuklearni reaktor u Jongbjonu i ostale nuklearne centre otvorila za međunarodne inspektore. No, sa američke „crne liste” nije bila skinuta.

Vreme je prolazilo, režim pokojnog lidera Kim Džong Ila, za koga su Amerikanci mislili da će biti „slabašan sin” velikog vođe Kim Il Sunga, nekoliko je puta upozoravao da će obnoviti svoj vojni nuklearni program ako mu se ne skinu sve vrste sankcija i ako hitno ne dobije ekonomsku pomoć. Jer, proizvodnja raketa i nuklearnog oružja nesumnjivo da koči ekonomski razvoj Severne Koreje i jasno je da zbog nuklearno-raketnih ambicija režima stanovnici imaju manji životni standard. U međuvremenu je „slabašni sin” preživeo dugo na vlasti i imao vremena da vidi kako je prošao Sadam Husein bez atomskog oružja. Kako Vašington, ipak, ne odbacuje mogućnost ovakve ili onakve smene režima u Pjongjangu, svaki se diktator oseća nesigurnim ako nema atomsku bombu.

Severna Koreja želi da joj drugi hrane narod, i da drugi potvrde autoritet njene vladajuće elite sa liderom Kim Džong Unom na čelu. Te želje poduprte su s nuklearnim oružjem i raketama. Koliko je to u ovom času iracionalno, a koliko samo simpatično drsko, videće se ubrzo. Režim u Pjongjangu je samo delimično predvidiv…

(Politika | Piše: Miroslav Lazanski)

FacebookTwitterLinkedin
Pin It

Scroll to top