BalkansPress

Dobro došli!

Koje dokaze Vašington može da ponudi Beogradu a da javnost Srbije poveruje kako američki avioni zaista nisu ubili dvoje prethodno otetih srpskih državljana u Libiji?

Naime, ako Pentagon tvrdi da su srpske taoce prethodno ubili otmičari, pa su onda naknadno prebačeni i podmetnuti na mesto koje je bombardovala američka avijacija, takva teza ima bezbroj loših mesta. Da li su to otmičari unapred znali koju će lokaciju bombardovati Amerikanci, pa su prebacili već ubijene srpske državljane na to mesto? I šta bi time otmičari dobili? Dvoje manje, ili više, otetih i ubijenih ljudi u Libiji, da neće to možda poboljšati, ili smanjiti „ugled” otmičara-terorista?

Ili su teroristi-otmičari odmah kad su čuli da su američki avioni bombardovali okolinu Sabrate požurili da ubiju naše državljane i onda ih mrtve prebace do bombardovane lokacije? Nemaju drugog posla? Ili žele da se Amerikanci izvinjavaju Srbima? Pa su ubili Slađanu i Jovicu tako da izgleda kao da su poginuli u bombardovanju? Sa toliko i toliko istovremenih rana po telima? Ili je u celu priču uskočila neka strana moćna tajna služba da bi naškodila našim odličnim odnosima sa Amerikancima?

{adselite}Ja apsolutno verujem lekarima sa VMA, jer boljih stručnjaka za ratne rane od njih i nema u ovom delu Evrope. Ako oni kažu da su rane nastale od posledica bombardovanja, onda je to tako, pa makar i Pentagon tvrdio drugačije. Izuzev, ako otmičari-teroristi nemaju svoju avijaciju i po potrebi bombarduju logore gde drže otete civile.

Naravno, dozvoljavam mogućnost da Amerikanci nisu znali da se na lokaciji koju su bombardovali nalaze i srpski državljani. U tom slučaju se kaže: izvinite, greška, platićemo obeštećenje porodicama. Kao što su učinili u slučaju bombardovanja zgrade kineske ambasade u Beogradu u noći između 7. i 8. maja 1999. kada su poginula i tri kineska novinara. Predsednik SAD Bil Klinton prvo je govorio o „tragičnoj grešci”, da bi nekoliko dana kasnije funkcioneri Pentagona i CIA priznali da je to bila „dvostruka greška” američkih obaveštajnih službi na temelju čijih podataka su i birani ciljevi. Od tada su SAD isplatile Kini 28 miliona dolara na ime odštete za uništenu zgradu ambasade i 4,5 miliona dolara članovima porodica poginulih novinara.

Kina je svetska supersila i mogla je da dobije od Amerike takvo obeštećenje. Srbija nema takvu poziciju, ali ni slučajevi nisu isti. U Beogradu je bombardovana kineska ambasada, što je bilo nesporno, u Libiji su teroristi prvo oteli naše državljane, skrivali ih, a onda su ih američki avioni bombardovali. Amerikanci sada mogu da se „vade” raznim pričama i da nam radi objašnjenja ponude raznorazne satelitske fotografije i video-snimke. Treba li tim dokazima verovati? Ne, jer imamo iskustvo iz agresije NATO na SR Jugoslaviju 1999.

Slučaj voza u Grdeličkoj klisuri najbolji je dokaz kako se montira priča uz pomoć video-snimaka. Američki borbeni avion bombardovao je voz broj 393 na liniji Niš–Ristovac 12. aprila 1999. u Grdeličkoj klisuri. Objašnjenje generala Veslija Klarka, komandanta NATO-a, bilo je „da je zadatak pilota bio da sruši most, a kada je pilot u deliću sekunde shvatio da na most ulazi voz, više ništa nije mogao da učini, jer rakete su već bile aktivirane i to je bila kolateralna šteta”.

Na konferenciji za novinare 13. aprila 1999. NATO je objavio dva snimka sa kamera na bojevim glavama ispaljenih raketa koje su pogodile voz. Prvi snimak traje 4,304 sekunde i ima 129 slika, drugi snimak traje 5,438 sekundi i ima 163 slike. No, NATO je objavio video-snimke samo prve i treće rakete koje su pogodile voz, snimci druge i četvrte rakete nisu objavljeni da bi se prikrilo vreme proteklo između pojedinačnih pogodaka. Snimci su skraćeni, odnosno ubrzani, i to nisu realna vremena između lansiranja i pogodaka, bez obzira da li je reč o TV vođenim raketama AGM-130, ili o „maveriku”.

 

Bile su dve očite „manjkavosti” tih snimaka: odsustvo raznih oznaka koje se pojavljuju na video-snimcima udara po drugim ciljevima i nelogičan kraj video-snimka koji mora da se završi „belinom”,  jer je bojeva glava eksplodirala i uništila i kameru na njoj. „Beline” na snimcima nije bilo. Prvi video-snimak od pojave lokomotive u kadru, od 1,688 sekundi do poslednje slike pre pogotka rakete u 3,970 sekundi snimka, proteklo je znači 2,282 sekunde, što znači da je voz po NATO-u prošao najmanje 263 metra za 2,282 sekunde, što znači da je voz u Grdeličkoj klisuri ušao na most brzinom od 115 metara u sekundi, odnosno 415 km na sat. Prema „gugl“ daljinaru to je još veća brzina, odnosno 153 metra u sekundi, odnosno 552 km na sat.

I to je po NATO-u bio ključni razlog zašto pilot nije uočio voz na mostu i zaustavio lansiranje raketa, jer srpski vozovi idu 415, odnosno 552 km na sat. Mašinovođe, Boban Kostić i Goran Mikić su kasnije izjavili da je voz išao 65 km na sat. NATO je na konferenciji za novinare 5. maja 1999. izjavio kako je gađan most „Kapitarci”, odnosno to je bio most Kopitarce kod Vladičinog Hana, dvadesetak kilometara severnije od mosta u Grdeličkoj klisuri. Fotografije priložene za most Kopitarce bile su fotke iz Grdeličke klisure.

I kakve onda mi dokaze o tragediji naših državljana možemo da očekujemo od Vašingtona?

(Politika | Piše: Miroslav Lazanski)

 

Scroll to top