BalkansPress

Dobro došli!

Glasali smo juče za vas da biste se danas sprdali sa nama. Grohotom nam se smejali iz Beograda. Iz udobnih skupštinskih fotelja, iz skupštinskog restorana… Ušuškani debelim dnevnicama i još debljim platama, džabe ručkovima i besplatnim gorivom za vozikanje po Srbiji, privilegijama i prinadležnostima.

Umesto na posao, svakog jutra ranimo da se vežemo za televizor i da vam se smejemo, nesvesni da se, ustvari, vi iz Beograda, iz Skupštine smejete i uveliko rugate nama. Veseli i opušteni oslobođeni briga šta ćete jesti i piti, kako ćete kupiti lekove, hoćete li imati para da date deci za užinu, kako ćete okrpiti pantolone i cipele, kako kupiti džak brašna i isteći ga na jedno dva meseca, kako platiti struju i telefon, sa čim ćete u prodavnicu, i koliki je dug za namirnice kupljene na recku.

{adselite}Grdimo vas i psujemo nesvesni da je vama sasvim svejedno, psovali vas mi ili vam aplaudirali. Divimo se vašim govorničkim veštinama, nesvesni da su one samo zato da nas ubedite da za vas glasamo i sledeći put. Da vi rešavate svoje probleme.

Sve mislimo da je vaš najveći strah šta će biti sa nama i našima, a vaš vrhovni strah jeste šta će biti sa vama i sa vašima. Mislimo da je vaša najveća borba za naša radna mesta i za naše plate, a vaša najveća borba jeste za vaša radna mesta i za vaše plate. Ne bojite se vi hoćemo li mi kukavci i bednici ostati bez posla, i šta ćemo kad nas isteraju iz firmi, nego se bojite da vi i vaši ne ostanete bez mandata i prinadležnosti, bez debelih plata, bez upravnih odbora i masnih honorara.

Lako je sirotinji, bedniku i radniku koji radi za dvadeset hiljada, ili za džabe da ostane bez posla. Ili nadničaru kad ga gazda istera iz njive. Teško je vama kad ostanete bez stotina hiljada i bez skupštinskog restorana, bez džabe konaka i besplatnog prevoza. Nama je lako da se naviknemo, teško je vama. Zato se toliko i borite za sebe.

Nikad nisam bio u skupštinskom restoranu, i nikad nisam ručao za 90 dinara, i nikad nisam ni video toliku platu, pa ne mogu ni da zamislim koliki je strah i pomisliti da se ostane bez toga. Suočiti se sa takvom katastrofom. Ustvari, evo, slagah. Jesam mnogo puta ručao za 90 dinara, ono kad sam imao posao, i kad sam se vraćao sa terena. Kupim salame za 70 dinara, i pola hleba za 20 i sav srećan zasednem negde kraj puta na Pešteru, ili na Zlataru… Ručak, ručak. Na Pešteru uz salamu, kao i u Beogradu u skupštinskom restoranu. Znam ja kako je meni bilo kad sam ostao i bez toga. A kako je tek vama da ostanete bez onih debelih šnicli, bez viskija, i biranih telećih čorbica, bez sladoleda i baklava… Zato i razumem vašu tešku borbu. Lako je nama sa nama, teško je vama.

A ovo što se gore po Skupštini psujete, što se hvatate za guše, sprdate sa narodom, što pričate gluposti, ni to nema veze, sve je to sastavni deo te vaše borbe ne za nas, nego za vas, pa mi je zato lakše. Svi ste vi isti.

Mi smo dva potpuno različita sveta. Dodirnemo se samo onaj dan kad mi glasamo za vas. Posle se raziđemo do sledećeg glasanja. Ne bi ni priličilo da vi imate kakve veze sa bednikom i mučenikom, onom koji za hiljadu i po dinara po vazdan kopa kukuruz u nadnici, ili vas ceo mesec dana rinta kod gazde za dvadeset i dve hiljade dinara. Ne priliči to vama, a te slike mogle bi da vas uznemire, da utiču na vašu veselu narav i opuštenost gore u Skupštini.

 

Moja najveća briga jeste vaš kratak mandat. Samo dve ili tri, retko četiri godine. Brzo prođe. Taman se naviknete. Kako li je se posle odvići? Kako odreći restorana i džabe konaka. Zato se borite, iz petnih žila, da se ne završi sve na jednom mandatu. Lepše je kad se oni nanižu, kad je tri, četiri, pet mandata… Kad potraju do debele penzije. Onda ne moram da se sekiram za vas. Svi moji problemi ništa su za vaše muke, uvaženi moji.

Još bih vam pisao, no se bojim da vas ne zamaram, da vas ne odvojim od rešavanja vaših problema. Vaši problemi vama su najpreči. Pustite vi probleme naroda. Ko će to rešiti!

Vi ste uspešni ljudi i ovo što mi bednici pišemo o vama ne treba uopšte da vas tiče. Mi koji rintamo čitav život, prebacimo za dan preko ruku tereta što vi ne vidite za čitav život, mi smo niko i ništa, mi smo za vas tek obični kukavci. Nama se ne može pomoći.

Nek ima bar neko čiji su problemi rešeni. Meni je drago zbog vas, mi sirotinja naše probleme i tako nikad nećemo rešiti, pa je čista danguba baviti se njima.

(Zoran Šaponjić, Iskra)

 

Scroll to top