BalkansPress

Dobro došli!

Indukovana šizofrenija je zgodno sredstvo za baratanje širokim narodnim masama, pitajte ove koji se bave NLP (neurolingvistic programming).

Dok se u Evropskom parlamentu otvara izložba o kardinalu Alojziju Stepincu, posle koje će uslediti i naučni skup koji za cilj ima njegovu beatifikaciju, reakcije srpske javnosti bile su začuđujuće tihe. Šta je za nas Stepinac kao svetac, kad je Crkva u koju se kunemo - EU? Srpski Očenaš je "Srbija sa evropskog puta ne skrenuti", i "EU nema alternativu". To nikako ne znači da će Srbija morati da uđe u NATO, javljaju pojedini mediji danas, da bi već sutradan osvanula vest da je za zemlju poput Srbije jednostavno nemoguće da ne bude u NATO ako želi u EU.

{adselite}Srbija je izložena već dugi niz godina permanentnom psihološkom ratu, što bi se savremenim jezikom tačnije moglo definisati kao kontrola uma - simbolički, Srbija je kao podeljena ličnost: Nikada nećemo priznati Kosovo, a naša najveća prijateljica, Angela Merkel, ovih dana poručuje da Srbija ne može u EU ako ne uradi ono što se od nje traži, iako, kako javljaju naše novine već sutradan - niko od Srbije ne traži priznanje Kosova.

Zapadne sile ruše Vučića, ali ne - u stvari, niko ne dobija toliko komplimenata od Zapada kao Srbija. Ipak, ako Skot i Devenport opet preteraju u uređivanju Srbije, možda premijer promeni "Očenaš" i okrene se ka istoku? Čeda Jovanović koji se preporučuje za ministra, ovih dana izjavljuje da Vladimir Putin pokušava da sastavi srpsku vladu, dok premijerovi najglasniji čuvari u specijalnim TV emisijama dokazuju koliko proameričkih agenata sedi u premijerovoj blizini. Sve u svemu, izbušeni smo kao švajcarski sir.

Nije neumesno poređenje da sve to liči na onu vežbu "Lezi, dig` se, ustaj, sedi!"

Jer, Srbija se ovih dana vrtela oko žute patke, mitinga i kontramitinga, oko navodnog rušenja premijera i geostrateškog značenja smera u kome putuju patka i kontrapatka.

Očenaš Evropi, međutim, skladno mrmljaju svi pačići mali. I vlast i opozicija zalažu se za EU apsolut, pa čoveku koji još uvek nije poludeo od svega što nam se servira, nije uopšte jasno zašto onda postoji tolika uzajamna mržnja - kad i jedni i drugi žele da nas odvedu na isto, unosno, mesto, gde se peva Oda Radosti? Tamo gde upravo traje izložba posvećena kardinalu Stepincu, i gde se to smatra normalnim, i gde će pod istim uslovima, jednoga dana, kada i Srbija bude bila ravnopravni član EU, moći da se organizuje izložba na temu, na primer, bombardovanja SRJ 1999. godine, ili na temu Trgovina srpskim organima na Kosovu? Ili, možda, i neće moći?

Ali, ako je u Srbiji zamorna tema Stepinac, ili tema Kosovo, može se to svetilište malo jasnije videti i na temu ovog fudbala. Evropsko prvenstvo u fudbalu mnogo govori o Evropi danas, o njenim standardima, i o rajskom vrtu koji nas čeka. Albanski navijači razvijaju gigantskog dvoglavog crnog orla i poručuju da je Kosovo Albanija, ali evropski mediji se jednoglasno upinju da dokažu da ruski navijači kvare sreću evropskog fudbalskog i svakog drugog raja.

 

Za to vreme, u Srbiju je došao predsednik Kine, Si Đinping, i to je nesumnjivo veliki i dobar događaj koji budi nadu da možda i nama, malo, može i da krene. Sa druge strane, ne može normalan čovek a da ne primeti kako su Kinezi koji žive u Beogradu, okačili ispred Bloka 70, gde imaju radnje, ogroman transparent dobrodošlice svom predsedniku. Poštovanje vlastite države je, možda, važno za sreću naroda koji u njoj žive. Ili, možda i nije?

Koji su planovi kineskog predsednika da dođe baš u Srbiju, a ne u Italiju ili u Nemačku, zasada spadaju u domen spekulacija, ali bi bilo nepošteno ne pomenuti da u ovom trenutku trijumfa zbog dolaska predsednika Kine u trodnevnu posetu Srbiji, nekog udela ima i Mira Marković. Zar nije ona prva otpočela novu etapu prijateljskih odnosa dve zemlje, i zar nije ona dovela prve Kineze u Beograd?

Dok zaista ne shvatimo šta nam se događa i u kom pravcu idemo, živećemo od patki.

KO ne poludi ovde, taj stvarno nije normalan.

(Piše: Mirjana Bobić - Mojsilović)

 

Scroll to top