BalkansPress

Dobro došli!

Ovaj tekst pišem za mlade ljude.

Koji su na početku života i   na početku poslovne karijere.

Koji me sve više čitaju.

Koji mi pišu i nameću teme o kojima ,kažu, moram da pišem.

Evo, prihvatam.

Danas je tema – radne navike.

Pisaću iz svog ličnog iskustva.

Možda će to moje iskustvo da pomogne mladim ljudima.

Koji hoće da uče i da se menjaju.

Koji nisu umišljeni da su najpametniji.

Koji nisu lenji i koji se brzo ne smaraju.

Koje ne mrzi da čitaju i  da saslušaju nekog iskusnijeg.

Želeći da, na tuđim primerima , nešto, ipak, nauče.

Biću otvoren i direktan.

Mislim da je to pošteno.

Prvo o osnovnim načelima.

Koja moraju da se znaju.

Doba u kome danas živimo možemo da nazovemo – vreme razaranja društva.

Raspada se zapadna civilizacija, koja je počivala na pogrešnoj pretpostavci da je čovek središte sveta i da je čovek merilo svih stvari.

Propada potrošačka civilizacija, koja je čoveka svela na sebičnog, pohlepnog, samoživog, gramzivog i nezasitog konzumenta komercijalnog, totalitarnog sistema za porobljavanje i zaglupljivanje širokih narodnih masa.

Laž o slobodama, demokratiji, ljudskim pravima, manjinskim pravima i nedodirljivom individualizmu građanina je propala pod teretom uzetih i neotplaćenih kredita, koji su građane sveta  pretvorili u dužničke robove Familije.

Lobotomijom mozga narod se pretvara u poslušne debile, ograničene idiote, programirane robote i infantilne kretene, koji omogućavaju besprekorno funkcionisanje totalitarnog režima.

Takav izrabljivački i nemoralni sistem je mogao da funkcioniše neko određeno vreme. Nije više važno za savremenog čoveka koliko je to vreme bilo – decenija ili čitav vek.

Danas je mnogo važnije da savremeni čovek shvati da je došlo do kraha tog  otuđenog i nakaradnog sistema porobljavanja čoveka. Isteklo mu je vreme.  Iscurilo. Ne može više sistem da se održava na starim lažima, demagogijama, pretnjama, zavođenjima, potkupljivanjima i permanentnim pljačkanjima države i građana.

Stari sistem se raspada, ali  se ne naziru  konture novog društva.

{adselite}Normalan čovek ostaje rastrgnutog između starog, koje propada i koje ga lično uništava, i novog društva, koje se ne porađa i koga se, duboko u sebi, iskreno plaši. Ta neizvesnost je teška i to je ono što mase drži još uvek pod nekom kontrolom.

Svaki raspad i raskid moraju da bole.Ljude boli ovo svetsko ludilo u kome živimo.

Ludilo pogoduje ludacima, jer je to njihovo prirodno stanište. Ludaci na vlasti svojim ludilom dovode do još bržeg i većeg raspada bolesnog društva.

Strateški gledano, ne može se očekivati brzi slom sadašnjeg  svetskog totalitarnog sistema, gde Imperija u rastrojstvu širi zarazni virus raspadanja, nego moramo biti spremni da taj proces bude nešto duži.

Koliko duži?

Retrospektivno gledajući kroz svetsku istoriju nijedna imperija se nije raspala preko noći, nego je to umiranje bilo dugačko i teško.

Vizantija je bila bolesnik na Bosforu skoro četristotine godina. Osmanlijsko carstvo je počelo da se raspada posle Sulejmana Veličanstvenog.

Nova carstva se znatno brže raspadaju, jer savremeno društvo je izloženo znatno više planetarnim uticajima nego što su to bila društva u vreme starih imperija.

Sovjetsko carstvo se raspadalo samo jednu deceniju, dok je Varšavski blok propao  rušenjem  berlinskog zida.

Mislim da će se Imperija u rastrojstvu znatno brže raspadat od očekivanogi, jer je eksponencijalna funkcija štampanja dolara bez pokrića potpuno srušila sve mostove koji su vodili do nekog mogućeg spasa savremenog kapitalizma.

Bilo kako bilo, da li će raspadanje savremenog neoliberalnog kapitalizma biti zaista tako dugačko ili  će da bude, kako ovde iznosim, mnogo brže, ostaje činjenica da će stanje u svetu da se pogorša i da nas očekuje jedan izuzetno težak, dramatičan i opasan period života. U svakom slučaju, neće biti nimalo lako, jer se svet našao na raskrsnici i pred velikim i sudbonosnim izazovima.

Pored toga, moram i to da istaknem, radi otvorenog razmatranje svega što nam može da se dogodi, postoje velike pretpostavke da  izbije neki veliki rat i da će tada nastati opšta klanica, koja će se završiti gubicima velikog dela stanovništva na planeti.

Ako sve ovo znamo, onda se postavlja pitanje – šta da se radi i kako se ponašati u slučaju da sve bude ovako negativno, pogotovo ako čovečanstvo stvarno upadne u još veće nevolje i iskušavanja.

To pitanje prvenstveno treba da postave mladi ljudi, koji su na početku života, koji tek počinju da žive, koji očekuju da nešto urade sa svojim životom i koji su najviše zainteresovani za svoju budućnost.

Mada su moje generacije i oni stariji od nas, takođe, zainteresovani za sudbinu čovečanstva, prirodno je da mladi ljudi budu više angažovani u rešavanju svoje budućnosti, jer oni tek treba da žive, dok su moje generacije i oni stariji od nas nešto od života videli, proživeli i doživeli, pa naše zalaganje i borba za boljim životom u budućnosti mora da se usmeri  na naša pokolenja.

Uostalo, to nam je i moralna obaveza, jer smo mi i glavni krivci što pokolenjima ostavljamo društvo u raspadu, državu u rasulu, naciju u nestajanju, građanstvo u umiranju i ekonomiju potpuno uništenu.

Pokušaji nekih da pobegnu od problema, da se isele iz Srbije, da odu iz lude zemlje, kako kažu, koja nema nikakvu perspektivu, da se konačno skrase u nekom normalnom okruženju, pokazaće se vrlo brzo kao uzaludan pokušaj, jer će se raspad i rasulo dešavati u svim razvijenim zemljama, kuda se obično beži, pošto je planeta postala globalno selo i više se niko ne može sam da se spasi sa planetarnog TITANIKA koji uveliko tone u ledenu vodu. U elektonski umreženom sistemu nema usamljenih i izolovanih, pustih ostrva, gde se može stvoriti nova Utopija, gde se može normalan čovek skrasiti, gde se brolomnici mogu smestiti i oporaviti, gde se živi u skladu sa prirodom i svojom dušom, nego smo svi mi prokleto upleteni u te čvrste paukove , nevidljive interenet mreže i moramo, hteli to mi ili ne, da nosimo na svojim leđima sveopšti bol čovečanstva u pokušaju da se spasi velike nesreće koja nam se nadvila nad glavama.

Više se niko ne može isključiti iz sistema i  ne može se praviti da se ništa ne dešava, da ga ništa ne zanima, da on gleda samo svoja posla i svoje lične interese, da spašava samo svoju glavu, više niko ne može da sanja, pekićevski ili krležijanski, zavisi kome se koji pisac više svidi, tropska, daleka mora i prvobitnu zajednicu jednakih i slobodnih Tavoda, gde se živi u skladu sa prirodom i ljudskom zajednicom, više niko ne može da se nada da će doživeti prosvećenje i ulazak u raj, jer raja u globalnom  selu  nema.

Za raj tek treba da se izborimo, kada prvo uspemo da osiguramo egzistenciju i pristojan građanski život svakom čoveku na planeti. Toliko je bar taj naš savremenik zaslužio, jer pripada istoj vrsti kao i mi. Vrsti koja je ugrožena i koju šizofreni reptili, kako sada stvari stoje, hoće da potamane i zamene humanoidnim robotima, koji ne mogu da budu remetilački faktor u Vrlom novom svetu bez ljudi.

Šta ,dakle, treba da radi mladi čovek, kada sve ovo zna?

Moje razmišljanje ide u pravcu da predložim mladim ljudima da prvo razumeju sve ovo o čemu sam pisao, da razumeju elektonsko doba u kome živimo, da razumeju da se ruši dvehiljade godina stara evropska pretstava o čoveku i da dobro razmisle koje su njihove komparativne prednosti za izgradnju  bolje budućnosti, kojoj treba da streme.

Prva komparativna prednost je upravo to saznanje o svom dobu i onome što se u njemu dešava. Bez tog znanja i bez sagledavanja uzroka raspada savremenog kapitalizma, bez razumevanja čovekove moralne degradacije, gubitka duše i duha, gubitka smisla i svrhe života, nemoguće je očekivati da će mladi ljudi pogoditi novi smer kretanja civilizacije i da neće ponovo, po ko zna koji put, poput ranijih generacija, napraviti iste greške u izboru društva koga treba da izgrade.

Druga komparativna prednost je da žive u vremenu novog izazova, da su stare vrednosti jednog totalitarnog društva propale, da nema više povratka na te stare demagogije i laži, da se traži jedan novi iskorak i da će se otvoriti mnogo veći prostor za delovanje umnih, odvažnih, inteligentnih, hrabrih i slobodarski odgojenih mladih ljudi, koji ne čekaju da im stariji serviraju sve na porodičnom tanjiru, nego će ti mladi ljudi sami biti odgovorni za kreiranje svoje nove budućnosti. Ako mogu nešto bar malo da napišem u odbranu svoje metiljave i poltronske generacije, koja nije imala hrabrosti niti kuraži da se pobuni protiv nametnutih autoriteta, roditelja, škole, armije, socijalizma i šefa na poslu, onda je to priznanje da su u našem vremenu odrastanja ti autoriteti bili dosta reprezentativni i jaki, da nisu bilijoš uvek poljuljani iz temelja kao danas, da nisu bili pred potpunim raspadom, obesmišljeni i ismejani, pa je nas bilo vrlo mali broj koji smo imao petlju da se otvoreno i dosledno, na liniji svog moralnog dostojanstva, suprostavi tim stubovima totalitarizma u socijalizmu.

U neku ruku, ako tako mogu da kažem, mladim ljudima je danas mnogo lakše da grade neki novi, svoj pogled na svet, jer nema više tih nametnutih autoriteta kojima se moja generacija nije smela, zbog sopstvenog konformizma, da odlučno suprostavi.

Prostor vam je potpuno otvoren i ja vam, iz sveg srca, otvoreno i pošteno, kažem – Grabite taj prostor! Uđite u njega i oblikujte ga prema sopstvenom viđenju. Krerijate! Utičite! Menjajte! Borite se za sve ono što stariji od vas nisu smeli da se izbore.

Mladoj generaciji se danas pruža jedinstvena istorijska prilika da budu kreatori neke nove istorije i da se osećaju kao one generacije koje su gradile i stvarale, nasuprot generacija koje su parazitski živeli na vrednostima koje su drugi za njih već bili stvorili.

Treća komparativna prednost je vaša mladost, koja tek treba da se iskaže i za koje vreme radi, pa možete biti sigurni da ćete, ovakvim ubrzanim raspadom države i društva, uništavanjem morala i svih građanskih vrednosti i institucija, doživeti potpuni slom neoliberalnog kapitalizma, krah Imperije u rastrojstvu, stvaranje nove karte sveta i pojava nekih novih društvenih vrednosti i sistema, sve će se to dogoditi, prema mojim prognozama, zaista tako brzo i snažno da će se mnogi mladi ljudi, hteli to oni ili ne, prepoznali oni to ili ne, biti gurnuti u epicentar društvenih događanja.

Ko je razumeo sve ovo o čemu sam pisao, logično postavlja pitanje – a šta ja treba da radim da bih bio  pripremim za sve to što dolazi i da budem akter tih događaja koji treba da mi reše budućnost?

 

Moj odgovor tim pametnim mladim ljudima je – treba da stičete znanje i da vežbate radne navike.

Znanje se uči iz knjiga i od iskusnih ljudi, a sa interneta se dobijaju korisne informacije, koje su nam potrebne za primenu našeg stečenog znanja. To znači, da savetujem mladim ljudima da čitaju knjige : književnost, filosofiju, istoriju i umetnost, jer se tako, godinama radeći na sebi, penjemo na visoko brdo znanja i više vidimo nego oni što su, usled lenjosti duha, ostali u podnožju našeg brda.

O vežbanju radnih navika, disciplini koja mora svakodnevno da se uvežbava dok ne postane sastavni deo našeg karaktera, zašta su nam potrebe godine predanog rada, posvećenosti i upornosti da istrajemo na izabranom putu, progovoriću na osnovu praktičnih primera, jer svako teoretisanje je suvišno, nepotrebno i odvlači nas sa naše osnovne teme.

Na radne navike gledajte kao na stečenu veštinu koja će vam pomoći da uspete u svojim namerama, koja će vam olakšati borbu za vaše ideje, koja će vam koristiti u životu kao što vojniku koristi obuka da sve izdrži u borbi i da savlada neprijatelja, pobedi i odbrani životne principe kojima teži.

U cilju preglednijeg davanja saveta kako da steknete radne navike i kako da se ponašate dok ih primenjujete, taksativno ću nabrojati neke moje predloge :

  1. Radujte se svakom novom danu, jer dobijate novu životnu priliku za ostvarivanje vaših ideja,
  2. Naučite da vas ispunjavaju male stvari, ali stremite velikim delima,
  3. Nikada ne idite protiv sebe, naučite da slušate svoj unutrašnji glas,
  4. Nemojte da narušite mir vaše duše,
  5. Ništa vam nije teško da uradite, jer stalno učite,
  6. Rad je stvorio pračoveka,
  7. Nije važno ko je uradio, važno je da je urađeno,
  8. Prljavim poslom ne možete isprljati čistu dušu,
  9. Nema glupog posla, postoji samo glup izgovor,
  10. Posao koji je dosadan, pretvorite u razonodu,
  11. Uživajte u trenutku koji prolazi,
  12. Budite skromni, tada ste veliki,
  13. Budite štedljivi, tada ste bogati,
  14. Nemojte da uzimate, jer  gubite,
  15. Podarite svima, jer  dobijate,
  16. Niste važni vi, nego zajednica,
  17. Čovek nije u središtu sveta, nego Bog,
  18. Nemojte nikoga da mrzite, ne kvarite sebe,
  19. Prezir je higijenska mera,
  20. Tvrdoglavost je okov duše,
  21. Strpljenjem do spoznaje,
  22. Branite druge od sebe,
  23. Sloboda je uvek za onoga koji drugačije misli,
  24. Sloboda nema cenu,
  25. Pokažite slobodno svoja osećanja,
  26. Ne žalite za propuštenim, okrenite se mogućem,
  27. Borba životu daje smisao,
  28. Ljubav darujte  ljudima,
  29. Biće je uvek isto,  samo se mi  menjamo,
  30. Život nema reprizu

Dobro o svemu razmislite.

I izaberite svoj put.

 

(dragas.biz)

Scroll to top