BalkansPress

Dobro došli!

Nema mnogo bračnih parova koji su medeni mesec proveli na ratištu, u maskirnim uniformama. Ipak, svoje ni malo romantične prve dane braka, Aleksandar i Ivana Žarković proživeli su upravo tako - pomažući gladnim i ranjenim vojnicima na Kosovu i Metohiji.

Fotografija zabeležena pre 18 godina, na kojoj njih dvoje stoje zagrljeni u vojnim odelima, nedavno je postala popularna na Internetu i u kratkom roku skupila hiljade lajkova i brojne komentare na društvenim mrežama.

 

- Fotografisali smo se 14. juna 1999. negde između Uroševca i Gnjilana, dan pošto smo se uzeli. U nekom zastanku kolone, vojnik Srđan Abramović uzeo je moj fotoaparat i uslikao nas onako spontano, u fazonu "Šefe, šefe, okreni se" – objašnjava Aleksandar, koji se kao petnaestogodišnjak, dete vojnog lica, nakon očeve prekomande preselio u Prizren 1990. godine.

Tu je završio srednju elektrotehničku školu i odmah otišao na odsluženje vojnog roka. Sudbina je htela da u takozvanom carskom gradu upozna Ivanu, tada još uvek prezimena Đukanović i nadimka Điki, koji je prati do dan-danas.

Bračni par danas
Foto: privatna arhiva / Privatna arhivaBračni par danas

Ljubav iz srednjoškolskih dana

- Ivana je završila srednju medicinsku i kasnije se zaposlila u opštoj bolnici Prizren kao instrumentarka u hirurškoj sali. Ja sam bio stariji, četvrti razred škole, a ona prvi, klinci se našli… Naravno, bilo je tu dečjih gluposti, "u vezi, raskini, u vezi, pa opet raskini" i tako je od 1992. – kroz smeh objašnjava Aleksandar.

 

Po završetku vojnog roka, Žarković konkuriše za rad u vojnoj službi, gde je i danas zaposlen u svojstvu civilnog lica, a angažovan je i kao član Upravnog odbora Vojnog sindikata Srbije. Tada pak dobija posao na mestu rukovaoca ishrane u intendantskoj četi pozadinskog bataljona 549. motorizovane brigade.

- Na tom mestu me je dočekala i 1998. i bombardovanje naredne godine. Ivanu na radnom mestu takođe zatiče uvođenje vanrednog stanja, te je danonoćno radila na zbrinjavanju ranjenih, kako vojnika, tako i građana povređenih u borbi. Početkom bombardovanja, kao vredniji radnik biva podređena timu Vojne bolnice Niš – objašnjava Aleksandar.

Sa sinom Strahinjom na putovanju
Foto: privatna arhiva / Privatna arhivaSa sinom Strahinjom na putovanju

Operacija i bombe

Tokom asistiranja operaciji nad povređenim albanskim civilima iz bombardovane kolone, Ivana dobija napad slepog creva i iz jedne hirurške sale je voze u drugu, na operaciju. Tako operisana posle dva dana odlazi kući i tu doživi bombardovanje, kada 5 projektila pada na 50-ak metara od njene kuće.

- Relativno brzo se oporavila i na lično insistiranje ponovo priključila sanitetskom timu Vojne bolnice Niš sve do povlačenja jedinice. Moram napomenuti da je još momaka i devojaka u povlačenju ušlo u te bračne vode: drug Dejan Stajić, vodnik iz Leskovca i njegova devojka Suzana, kao i drug Dejan Stolić, vojnik po ugovoru i njegova devojka Sanja – dodaje Žarković.

Ivana i Aleksandar u braku su 18 godina, a trenutno žive u Leskovcu sa sinom Strahinjom (17). Put do mirnog porodičnog života koji danas vode nije bio lak.

Žarkovići na okupu
Foto: privatna arhiva / Privatna arhivaŽarkovići na okupu

Iz borbe u borbu

- Iz Prizrena smo otišli nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma, kada su u grad počeli da dolaze pripadnici KFOR. Do tada je u borbama učestvovao svaki pripadnik u sastavu brigade, pa tako da i mi intendanti. Od 23. marta 1998. godine, kada sam obukao uniformu bio sam uključen u oružane akcije i nije bilo nijednog zadatka koji se nije završio. Niko nije rekao "to nije moj posao". Morali smo sve da obezbedimo i doturimo do prve linije, često bili izloženi puščanim zrnima i minama, ulazili u već bombardovane kasarne, izvlačeći sredstva, uništavajući neeksplodirane kasetne bombe, rame uz rame sa vojnicima. Ništa nas nije zaobišlo što se dešavalo i ostalim jedinicama – ističe naš sagovornik.

 

Bilo je tu i lepih stvari

Ipak, u danima koji su odneli mnogo živote i ostavili neizbrisiv bolan trag u kolektivnom sećanju, Aleksandar je uspeo da pronađe i nešto pozitivno.

- Pored svih nedaća koje su nas zadesile, bilo je i lepih stvari. Upoznali smo mnogo dobrih ljudi, sa kojima smo uspostavili bratski odnos koji niko u miru nikada ne može uspostaviti. To drugarstvo i dan-danas traje. Srđan Debeli, Nebojša Pile, Aca Turčin, Avram, Vaske… - sve su to sad ljudi koji su moja nerođena braća praktično – ponosno zaključuje Aleksandar.

Zaslužila je drugačiju sudbinu, ali život piše romane…

Ivanin otac Jovica u prvih mah odbijao je da sa ženom, ćerkom i zetom izbegne iz Prizrena, sve dok u jednom momentu pored njih nije prošao džip sa pripadnicima OVK. Tada je sa svojom suprugom Radicom otišao put Brezovice, ostavivši svoje roditelje Dragomira i Radu u Prizrenu. Međutim, kada je do njega stigla vest da je zapaljena meteorološka stanica, čiji je on bio upravnik i to u gradu u kojem je ostavio majku i oca niko nije mogao da ga smiri.

- Pošao je sa suprugom put Prizrena i na sreću zatekao ih žive u svojoj kući. Međutim, dok je njegova supruga pokušala da uzme radničku knjižicu u apoteci, grupa Albanaca je upala i savladala Jovicu i Dragomira, ubacila ih u automobil i nestala u nepoznatom pravcu. Našli su ih posle šest godina, kao NN osobe, a DNK analizom je utvrđeno da su oni. Jovičino telo bilo je obezglavljeno, a ubice još nisu pronađene. Njegova porodica i Ivana kao njegova ćerka, spasavajući tih dana i albansku decu, žene i starce, zaslužila je drugačiju sudbinu. Ali život piše romane, često sa tužnim završetkom – kaže Aleksandar.

(BalkansPress / Blic.rs)

Scroll to top