BalkansPress

Dobro došli!

"Ja sam došla s Kosova. Ubili su mi brata, snaju su mi ubili, bratanca, sestru... Muž mi je poginuo. Dok sam mogla, radila sam. Već godinu dana ne radim zbog astme. Radila sam po pijacama, čistila. Imam 73 godine. Ne mogu... Ne mogu više".

Ovim rečima rasplakala nas je žena koja već mesecima skrušenog i bolnog pogleda, od 7 ujutru, stoji u Kosovskoj ulici (kakva brutalna igra sudbine) i očima moli ljude da joj udele barem neki dinar.

Već dugo privlači pažnju, baš ova starija žena koja svakog dana stoji pored iste zgrade, svakog jutra traži da joj se udeli milostinja, žena pored koje svakog jutra prolazimo pitajući se: "koja je njena sudbina", "zašto je svakog dana tu" "da li ima nekoga, sta joj se desilo u životu"...

 

Dok pričamo, razmišljam o tome kako svakog dana viđamo slične stvari - ljude koji bespomoćno sede na ulici, na prljavom pločniku s kartonskom kutijom pred sobom. Viđamo ih u invalidskim kolicima, s apelima za pomoć.

I najčešće vidimo okretanje glave od svega toga. Vidimo i nepoverenje u očima onih koji ih gledaju. Čujemo komentare: ‚‚Ali hleb da kupiš! Ne rakiju!'' ili ‚‚Nađi posao!''.

PROČITAJTE: MAJKA GA JE NAPUSTILA, A OTAC UMRO: Jovan (16) živi u staroj kući bez vode potpuno sam! STRUJU SU MU ISKLJUČILI ZBOG DUGA (FOTO, VIDEO)

*foto: Stefan Kojić

Na njenom licu se jasno vide pretrpljeni bol i patnja, a danas sam konačno imala dovoljno hrabrosti da joj priđem i upitam je sve.

Odgovor koji sam dobila nikog ne bi ostavio ravnodušnim.

- Ja sam došla s Kosova, nemam nigde nikoga, podstanar sam. Primam socijalno 5.000 dinara, pumpica za astmu mi je 2.000 dinara. 10 godina sam ovde. Dok sam mogla da radim, radila sam. Već godinu dana ne radim zbog astme. Radila sam po pijacama, čistila. Imam 73 godine. Ne mogu. Na koja god vrata da sam kucala za pomoć, odbili su me. Nemam drugi izbor. Ne znam šta da ti kažem, teško je kad dođeš u ovu situaciju. Sad skupljam da kupim pumpicu, kad bih mogla da skupim danas i sutra da bih je kupila.

 

 - Nisam imala nikoga kad sam došla u Beograd. Teško je bilo. Ali tad sam bila jača. pa sam mogla. Izbegla sam iz Đakovice. Brata su mi ubili, snaju su mi ubili, bratanca, sestru, muž mi je 1992. godine poginuo, udavala se nisam posle toga, možda je to i bila greška, ali šta ću sad. Živim u Mirijevu, svakog dana dolazim ovde. Živim kao podstanar, stan plaćam 10.000 dinara mesečno, ne pitaj me kako. Tako, žene me pozivaju da im nešto odradim za pare, kako bih mogla da platim stan. Desi se da mi zafali nekada, pa uzajmim pa vratim i tako ukrug. Nailazim na najgore moguće uvrede od strane ljudi koji prolaze. Hranim se u kuhinji u Francuskoj, ljudi mi udele hranu. Hvala tebi na svakoj pomoći - rekla je moja sagovornica dok sam joj pružala 150 dinara.

PROČITAJTE: CELA SRBIJA GA TRAŽILA Pronađen Nebojša Mladenović iz okoline Niša koji je nestao pre GODINU DANA!

*foto: Stefan Kojić

Ovih ljudi ima previše u Beogradu. Previše njih se na ovaj način bori u životu, i žive od toga koliko im neko udeli u toku dana. Ima i prevaranata, naravno. Ali nisu svi isti. Niko od prolaznika ne zna životnu priču osobe koja je smogla snage da izađe na ulicu i zatraži pomoć. Šta ako je priča prava, ako je patnja prava, ako je pomoć imperativ za svakoga od nas?

Nemojte da sudite pre nego što zaista čujete njihovu priču, bol i patnju kroz koju su u životu prošli.

Imajte ovu priču na umu sledeći put kad vidite ovu ženu u Kosovskoj ulici.

(BalkansPress / espreso.rs)

Scroll to top