BalkansPress

Dobro došli!

Ne, nije tuga ono što suštinski obeležava njihove ličnosti. U njima je mnogo jača volja da se bore i da pobede bolest. I zrelost, nekarakteristična za njihove vršnjake koji su imali sreću da ih nevolje mimoiđu i koji, u toj blagodeti, ponekad nikad i ne odrastu.

Ovako, za "Novosti", devojčice i dečake obolele od malignih oboljenja sa kojima se druži svakodnevno opisuje 32-godišnji Novosađanin Goran Crnojević. On je diplomirani pravnik i radi u novosadskoj Slobodnoj carinskoj zoni, ali već tri godine svaki slobodan trenutak provodi sa decom starosti od dve do 18 godina, nad čijim odrastanjem se nadvila tamna senka opake bolesti.

- Oni su hrabri i umeju da se raduju iskrenije i dublje nego bilo ko drugi. Njihova radost i jeste sreća svih nas, koji pokušavamo da im život učinimo lepšim, a borbu koju vode uspešnijom - nastavlja Crnojević.

 

Potrebu za humanitarnim radom je, veli, imao od kad zna za sebe. Kad je pre tri godine završio školovanje, pokušao je da se priključi akciji "Bitka za bebe", ali mu to nije uspelo.

- Rekli su mi da su im potrebni ljudi za materijalnu podršku, a ja tu nisam mogao ništa da uradim. Onda sam se javio Nacionalnom udruženju roditelja dece obolele od raka i tu prepoznao ljude sa energijom, spremnom samo da se daje, a da zauzvrat ne očekuje ništa.

NAŠ KOMŠIJA! - Gorana su za "Novembarsku povelju" predložile njegove komšije iz zgrade sa brojem 15 na novosadskom Rumenačkom putu. - Divno i plemenito dete, ponosni smo na njega - kaže jedan od predlagača Sofija Đurović. - Dobro je što su ga nagradili, da njega podstaknu da istraje, a druge da slede njegov primer.

Na "Šoljicama razgovora" koje se, dva puta nedeljno, održavaju u Dečjoj bolnici u Novom Sadu, u svakodnevnom radu u novosadskoj Roditeljskoj kući i, najzad, u letnjim kampovima "Ljubav i nada" koje u Ivanjici organizuje ovo udruženje, Goran je sa obolelim mališanima do sada proveo više od 1.000 sati. To su, predlažući ga za "Novembarsku povelju", visoko priznanje Novog Sada koje je dobio baš ovih dana, izračunali drugi. On sam ništa ne meri brojkama, vodi ga samo srce, mada se, veli, ljudima koji su izabrali njegov put to ne preporučuje.

- Na kursevima za volonterski rad sa obolelom decom se, valjda kao neka vrsta samoodbrane, sugeriše što manje emotivnog vezivanja, ali je to nemoguće. Ja sam se najviše vezao za šestogodišnjeg Miloša Markova iz Zrenjanina. Kad je, nažalost, preminuo, ostala je neopisiva tuga i praznina, ali i divno prijateljstvo sa njegovim hrabrim roditeljima.

Fatalni ishodi su, veli, na sreću, ređi od potpunog izlečenja. Ono se, inače, konstatuje, ako se recidivi teške bolesti (kod dece je to najčešće leukemija) ne jave pet godina posle poslednje primljene terapije.

MASNICE

Crnojević se u novosadskom klubu Čakuriki svojevremeno bavio kik-boksom i bio jedan od najboljih juniora u Srbiji.

- Voleo sam taj sport, ali sam morao da ga napustim. Bilo je, saglasićete se, neumesno da sa masnicama na licu dolazim na druženja sa decom - kaže, uz širok osmeh.

(Izvor i foto: Novosti.rs)

FacebookTwitterLinkedin
Pin It

Scroll to top