BalkansPress

Dobro došli!

Na jučerašnji dan, 21. oktobra pre 75 godina stradalo je oko 3.000 ljudi u Kragujevcu, koje su streljali nacisti. Među njima su bili i učenici, kojima je u pomen Desanka Maksimović napisala "Krvavu bajku", koju smo izgleda zaboravili.

"Bilo je to u nekoj zemlji seljaka,

na brdovitom Balkanu,

umrla je junačkom smrću,

četa đaka

u istom danu."

 

Dana 10. oktobra 1941. godine, nemački komandant Franc Beme izdao je naredbu da se za jednog ubijenog nemačkog vojnika strelja 100 ljudi, a za ranjenog pedeset. Kao posledica toga, na današnji dan, 21. oktobra, među gotovo 3.000 civila u Kragujevcu, streljano je i oko 300 učenika kragujevačkih škola i petnaestoro dece uzrasta od 8 do 15 godina. Streljanje je izvršeno kao odmazda za deset ubijenih i 26 ranjenih nemačkih vojnika, koji su poginuli tokom borbe u okolini grada. Zadatak da sprovede akciju odmazde poveren je majoru Paulu Kenigu, komandantu I bataljona 724. puka, kao najvišem nemačkom oficiru u Kragujevcu.

"Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu."

 

U 7 časova ujutro 21. oktobra vrata Topovskih šupa su otvorena i počelo je izvođenje ljudi. Formirane grupe pod jakom stražom odvođene su prema dolinama Sušičkog i Erdoglijskog potoka i tu streljane. Doline ovih potoka pažljivo su izabrane, jer odatle je bilo teško pobeći, ali radi svake sigurnosti, na više mesta na padinama iznad potoka bili su postavljeni mitraljezi. Ako je i bilo onih koji bi uspeli da pobegnu sa samog mesta streljanja, njihovo se bekstvo uglavnom tu i završavalo. Otprilike do 14 časova sve je bilo gotovo. U dolinama potoka ležalo je ubijeno nekoliko hiljada ljudi. Ostale su pustili kućama, ostavljajući 250 talaca iz razloga bezbednosti i jednu grupu od oko 200 ljudi koji su imali zadatak da izvrše sahranjivanje streljanih.

"A pedeset i pet minuta

pre smrtnog trena

sedela je u đačkoj klupi

četa malena

i iste zadatke teške

rešavala: koliko može

putnik ako ide peške...

i tako redom."

 

I evo sad ja sedim i razmišljam. Besmisleno je razmišljati uopšte zbog čega su ta deca zverski pobijena. Ali, za koga su ta dečica otišla u smrt? Šta smo mi naučili iz toga? Ništa. Ama baš ništa! Dete od 8 godina je dalo svoj malecni život za svoj narod i zemlju, a šta je taj narod sad uradio? Taj narod je istu tu zemlju razorio i prodao. I što je najtužnije, zaboravio je na sve te žrtve. Ovaj narod je zaboravio svoju decu.

"Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu

umrla je junačkom smrću

četa đaka

u istom danu.

Dečaka redovi celi

uzeli se za ruke

i sa školskog zadnjeg časa

na streljanje pošli mirno

kao da smrt nije ništa."

 

(24sata.rs / Foto: Petar Đorđević)

Scroll to top