BalkansPress

Dobro došli!

Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starom kalendaru), čime se obeležava uspomena na Svetog Đorđa.

Đurđevdan je praznik sa jako puno običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Sveti Đorđe je svojim praznikom zauzeo mesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika. Crkva na ovaj dan obeležava pogubljenje Svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.

Đurđevdan se smatra za granicu između zime i leta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i verovanja, pa i magijskih radnji.

Glavni običaji su: pletenje venaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na reci.

Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili "berićetni" – "Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“. Ponegde je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan pre zore. 

 

Takođe, opletu se venčići od "đurđevskog cveća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti venci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana.

Mnogi prave krstove od leskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – "da bi se sačuvali od grada" (slično krstovima od badnjaka za Božić). 

Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno prolećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći. Ujutru se svi redom umivaju vodom: deca - "da budu zdrava kao dren“, devojke - "da se momci grabe oko njih“, stariji - "da budu zdravi“, domaćin – "da mu kuća bude dobro čuvana“... Svaki prema svojim potrebama i željama.

Veliku važnost ima i kupanje na reci, pre sunca (ponekad se u reku bacaju venci od raznog cveća, ili se sipa mleko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegde se mladež ljuljala na drenovom drvetu, "da bi bila zdrava kao dren“, a devojke su se valjale po zelenom žitu, "da bi im kosa rasla kao žito“.

Posebnoj je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drena, zelene pšenice itd.), kojim se ljudi i žene kite, ili "pričešćuju" ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju...

 

Đurđevdanski uranak

Narod na Đurđevdan, rano pre zore, odlazi u prirodu zajednički na "đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored reke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi jagnje na ražnju, a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pesma, igra i veselje traju često i do podne.

Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem "da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem "da budu zdravi kao zdravac“, koprivom "da kopriva opeče bolesti sa njim“, i selenom "da im duša miriše kao selen“.

Verovanja o vremenu

Verovalo se da ako je na Đurđevdan vedro - "da će biti plodna godina“, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša - "da će leto biti sušno“. Kaže se u Srbiji da koliko nedelja pre Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.

   

Praznik Svetog Đorđa

Sveti Đorđe se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odelu, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega stoji jedna žena u gospodskom odelu. Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je "proždirala“ brojne nevine hrišćane. Sveti Đorđe ju je, po verovanju, pobedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac "neznaboštvu“. 

Pod pobedom koju je Sveti Đorđe odneo nad aždajom, verovatno se misli na prekid progona hrišćana, deset godina posle njegove smrti, i proglašenje hrišćanstva zvaničnom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina.

Žena na ikoni je možda i sama sveta Aleksandra, žena koja se tradicionalno poistovećuje sa Priskom, suprugom cara Dioklecijana, i veruje se da predstavlja simbolično mladu hrišćansku crkvu. 

 

Pri svim mukama Georgije se neprestano moljaše Bogu i Bog ga spasavaše od smrti

Svetitelj Georgije rođen je u Kapadokiji kao sin bogatih i blagočestivih roditelja. U dvadesetoj godini dospe na službu pri caru Dioklecijanu. Kada ovaj car otpoče strašno gonjenje na hrišćane, stupi Georgije pred njega i odvažno ispovedi, da je i on hrišćanin. Car ga baci u tamnicu, a naredi da mu se noge stave u klade, a na prsa težak kamen.

Potom naredi, te ga vezaše na točak, pod kojim behu daske sa velikim ekserima, i da ga tako okreću, dok mu celo telo ne posta kao jedna krvava rana. Potom ga zakopa u rov, tako da mu samo glava beše van zemlje, i ostavi ga u rovu tri dana i tri noći. Potom preko nekoga mađioničara dade mu smrtonosni otrov. No pri svim ovim mukama Georgije se neprestano moljaše Bogu, i Bog ga isceljivaše trenutno, i spasavaše od smrti na veliko udivljenje naroda.

Kad i mrtvaca jednog molitvom vaskrse, tada mnogi primiše veru Hristovu. Među ovima beše i žena careva Aleksandra, i glavni žrec Atanasije, i zemljodelac Glikerije, i Balerije, Donat i Terina. Najzad osudi car Georgija i svoju ženu Aleksandru na posečenje mačem. Blažena Aleksandra izdahnu na gubilištu pre posečenja, a sveti Georgije bi posečen 303. godine.

Čudesima, koja se desiše na grobu svetog Georgija, nema broja. Nema broja ni njegovim javljanjima u snu i na javi mnogima, koji ga spomenuše i njegovu pomoć poiskaše od onda do dana današnjega. Gospod ga nagradi vencem neuvele slave na nebu i na zemlji i životom večnim u carstvu Svom. Još mu darova Gospod silu i vlast da pomaže u bedama i nevoljama svima onima koji ga slave i njegovo ime prizivaju.

Scroll to top