BalkansPress

Dobro došli!

Čuveni nemački psiholog, Ridiger Dalke, kaže da čovek kao dete raste na telesnom nivou, a kada telesno odraste, treba nastaviti da raste duhovno, no on nesvesno zaustavlja svoj program rasta (širenja) i javlja se bolest kao odgovor, poruka duše.

Kada odrastemo, naš izbor širenja obično pada na širenje i potvrđivanje u materijalnom smislu. Činjenica da postajemo netolerantni i ograničeni svojim fosilizovanim uverenjima potvrđuje da smo zaustavili tok duhovnog rasta.

Visok pritisak je reakcija centra (srca) koji poručuje da živimo pod pritiskom i da trebamo nešto popustiti, olabaviti, da smo emocionalno blokirani, no mi odlazimo doktoru koji samo gasi kontrolnu lampicu koja upozorava na problem, ali ne otklanja glavni kvar.

Rak, kao pošast novog doba, je vezan za destruktivan odnos prema sebi i razvijanje programa samouništenja, on je možda najdestruktivni odgovor na zaustavljanje duhovnog rasta.

 

Bubrezi i drugi parni organi su vezani za ravnotežu i odnose sa drugima, veštinu balansiranja između dve krajnosti. Mnogi od nas nemaju razvijenu svest o potrebama drugih i kroz odnose su vođeni egom, potrebom da nešto dobiju, a manje potrebom da daju. Ovo je posebno izraženo kroz konzumiranje seksa na način da se “objektu” prilazi sa ciljem da se dobije zadovoljstvo, a zanemaruju se drugi aspekti.

Osoba koja pristaje na neki kompenzacioni odnos, ja tebi seks, ti meni novac (tzv. sponzoruše), imaju razvijen program samouništenja, isto kao i osobe koje ulaze u komplikovane, paralelne ljubavne veze sa zauzetim osobama.

Svaka blokada je poruka kontrolne lampice da postoji kvar na aparatu i ne smemo je ignorisati. Naša duša konstantno reaguje na različite načine.

Loše i nerazašnjene ljubavne veze mogu biti posledica različitih uverenja o samom sebi, od uverenja da nismo vredni ljubavi do nesposobnosti da se bezuslovno voli i daje, straha da ćemo biti odbačeni i sl., i predstavljaju impuls, potrebu za otvaranjem i duhovnim širenjem.

Alternativne veze u kojima te šupljine kompenzujemo seksom, poklonima i sl., su katastrofalni izlazi, gubici energije i najbolji način koroziranja duha, sa opštim osećajem nezadovoljstva. Žene često biraju alternativne odnose i postaju ljubavnice oženjenim muškarcima, jer sebe pogrešno vrednuju, kroz neko destruktivno uverenje stvoreno na osnovu neuspešnog odnosa ili se vuče iz ranog djetinjstva, do te mere da počinje verovati da ne zaslužuje bolje od toga da bude alternativa oženjenom muškarcu.

Na božanskom nivou, ne postoji bezvredna duša, Bog se ne bavi stvaranjem besmislenih pojava.

 

Čovjek koji u sebi ne vidi neki smisao, je velika tuga za Boga. I kada smisao svog postojanja prebaci na jednu osobu, stvar, novac i sl., on postaje izgubljen i rezultat je patnja.

Patnja je odraz neznanja.

Ako uzmemo Boga kao referentnu tačku, (ne kao neku natprirodnu pojavu), kao centar svog Bića, mi u svakom trenutku možemo znati da li smo na ispravnom putu, kroz refleksiju božanskog u nama.

Ako mi patimo, pati i Bog, ako se smemo, i on se smije.

Mi smo odvojeni nedostatkom svesti, paravanom neznanja, od onoga što je oduvek u nama i za čime tragamo na pogrešnom mestu.

Zato pogrešno vrednujemo sebe: u odnosu na ono što imamo, u odnosu na kvalitet veze, u odnosu na spoljne faktore, umesto da zagrebemo prema unutra i pustimo bljesak koji će sagoreti sva ta uverenja.

Nekima je prosto nezamislivo da se osećaju sretno ili ispunjeno bez partnera i stvaraju duboki jaz straha unutar sebe, jer žive u stalnom strahu da ga neće pronaći ili ako ga pronađu da bi mogli ostati bez njega. Ljudi svaku priliku doživljavaju kao potencijalni gubitak i zato ne mogu uživati u sadašnjem trenutku, jer im strah to ne dozvoljava. Taj gubitnički stav se stalno multiplicira na milion različitih adresa, na naše stanice i s vremenom vodi ka materijalizaciji kroz bolest, nezadovoljstvo, neispunjenost i sl.

 

Ideja duhovnog rasta je za mnoge odbojna, jer podrazumeva reprogramiranje odnosa prema životu, uživanjima, novcu i sl. i zato nije tako masovna pojava. Međutim, to je samo zamka, iluzija ega koji želi zadržati vlast.

Ideja duhovnog rasta pre svega podrazumeva reprogramiranje odnosa prema glavnom autoritetu, a to je prebacivanje težišta sa straha na ljubav. Jer, dokle god strah ima dominaciju, mi ćemo svet posmatrati kroz aspekt tela i grabežljivog skupljanja, prisvajanja i nastojati da grčevito zadržimo za sebe sve čega se dokopamo. Kako je naš osnovni program “zadržavanje” tako nismo u stanju otpustiti ništa, pa ni ono što nam nanosi štetu.

S druge strane, ljubav deluje kroz prizmu otpuštanja, davanja, širenja, kroz nju je nemoguće biti surovo bolestan, pohlepan, zavidan, netolerantan i ograničen.

Pitanje je zašto većina ljudi živi pod programom straha? Zato što strah deluje kroz mehanizam uma. On ne može ući u srce.

Anahata (srčana čakra) u prevodu znači “netaknuto”, nju ne dodiruje ni strah ni mržnja, niti ikakvo zlo. Svo zlo je rezultat uma, ega i straha.
Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što je otcepljena svojom nesvesnošću (neznanjem) od vlasitog centra (srca) i tako zarobljena umom, koji je pun programa.

Um je podložan svakojakim programima kojima smo izloženi na globalnom nivou, od onih koji vladaju svetom.

Ali, ljudi srca nisu podložni takvim programima, i ovaj svet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji su ljubav u ljudskom obličju.

Scroll to top