BalkansPress

Dobro došli!

Pričamo o Nataši Bekvalac, ali ne i o Sanji, Tanji, Jeleni... Zbog svih njih se prisećam najvažnijeg predavanja na fakultetu!

Četvrta godina Filološkog fakulteta. Studentska grupa na kojoj su sve same devojke. Imamo po 21-22 godine, kako koja. Sedimo u učionici u podrumu u kojoj zuji ventilacija i bruje računari. Profesorka je došla spremna da nam drži predavanje, ali je zbog jedne od nas odustala od toga.

 

Koleginica se proteklog vikenda udala i ostatak grupe se sjatio oko nje. Pitaju je kakav je osećaj, kako je bilo, zagledaju prsten... Ona blista, ćutljiva kao i uvek, ali vidi joj se u očima da je srećom dosegla zvezde. Profesorka se elegantno nakašlje i mi se razbežimo pogledom joj se izvinjavajući zbog gužve koju smo napravile. Ona na to samo lagano zatvori svoje beleške i nastavi da nas posmatra jednu po jednu, sve dok se ne okrete ka Sveže Udatoj. Blagim osmehom joj čestita na novostečenom statusu gospođe, a onda udahne duboko i... održi najbolje predavanje ikada.

Jer, znate, do tad sam završila, razume se, osnovnu školu i gimnaziju. Niko u tih 12 godina školovanja nije sa nama prozborio o nasilju nad ženama, a nije da se nije dešavalo. Svi znamo za bar jedan primer neke žene iz kraja, iz familije, među prijateljima i poznanicima, koja je osvanula sa "šljivom" na oku.

I svi ćutimo, jer tako smo odgajani, takvo je društvo. Pređi preko toga, pričaj sa njom o cveću i o ceni zelene salate i o tome šta se dešava u novoj seriji, samo je NIPOŠTO, dođavola, NIPOŠTO ne pitaj zašto joj je oko crno, a usna natečena.

 

Zato sam tog jednog jutra u četvrtoj godini studija zavolela profesorku koja je do tad za sve nas bila strah i trepet. Tog jutra ona nam je postala kao majka.

Ispričala nam je da je ljubav nešto predivno, najsavršenije osećanje... Rekla nam je da je neobično miran i lep osećaj kad shvatite da ste našli onog nekog za kog ste uvereni da je TAJ i da ćete doveka biti zajedno i da je zbog njega vaš život postao bajka. Dabome, sve smo se mi zaljubljivale i odljubljivale već sto hiljada puta i bilo nam je jasno o čemu govori, mada ne i zašto nam sad to priča.

Sve dok se nije uozbiljila i surovo hladnim plavim očima prostrelila svaku od nas rekavši da ne smemo sebi da dozvolimo glupost, da ne smemo da žurimo, da se olako upuštamo u bilo šta. Da moramo tog nekog muškarca da upoznamo vrlo dobro pre nego što se odlučimo na bilo koji korak. Moramo da znamo kako će u kom trenutku na šta reagovati, kako misli, šta oseća... jer, to je poenta ljubavi i braka, biti sa nekim povezan tako da sve čitaš iz pogleda.

U protivnom...

Desi se ono što se, nažalost, mnogima dešava. Svađe, pretnje, pa čak i udarci i... stradanja.

Najvažnija rečenica koju sam čula tokom studija nije vezana za struku. Bilo je to životno predavanje na kom ću profesorki doveka biti zahvalna.

Čim pokuša da padne prvi šamar, pakujte kofere i idite. Što dalje. Nema tu menjanja, nema tu onog "desilo se, nije takav". Takav je. I biće uvek takav. A ti sebi moraš da budeš najvažnije. Spakuj se i idi - govorila nam je profesorka.

Naježile smo se slušajući njene reči. Pogledala sam svoje koleginice koje su njene reči, sve osim jedne, pratile sa izvesnom dozom straha u pogledu. Sve osim Sveže Udate. Čini se da je tog trenutka postala još svesnija da je dobro odabrala.

Nažalost, tu rečenicu drage nam profesorke čulo je nas petnaestak... Premalo nas. Zato sad ovo i pišem, da što više žena ovo pročita, da nauči napamet, da to ponavlja kao mantru. Spakuj se i idi, spakuj se i idi, takav je i biće uvek takav, spakuj se i idi...

 

Broj 18

Godina 2018. nije počela mnogo davno. Tek smo u sredini aprila... Ipak, za ta tri i po meseca u Srbiji je u porodičnom nasilju ubijeno 18 žena. Stručnjaci kažu da je to najveći broj žrtava porodičnog nasilja u poslednjih 10 godina.

Ovih dana centralna tema u medijima je treći brak Nataše Bekvalac. Pevačice koju je pretukao suprug Luka Lazukić. Jedva mesec dana posle porođaja. Kolege joj pružaju podršku, svi su užasnuti, ali...

Nataša je dobro. Dobro je, kako je mogla da prođe.

Onih 18 sahranjenih žena nisu imale tu sreću. Nisu bile javne ličnosti, nije se o njihovim modricama i potresima mozgova pisalo toliko iscrpno. Nismo videli fotografije domova u kojima su živele kad su trpele batine svojih partnera. Nismo pratili šta se dešava i koliko puta dnevno idu kod lekara, krijući ožiljke i rane - kako na telu tako i na duši.

 

Za samo 108 dana ubijeno je 18 žena. Ne znamo koliko ih svakodnevno dobija batine, koliko njih baš ovog trena pokušava da udahne dok su im nečiji prsti oko vrata, koliko njih baš sad dobija šut u stomak.

O njima se ne govori. One žive u senkama našeg ćutanja. U tami našeg straha da će nam se, ako o tome progovorimo, nebo srušiti na glavu.

Neće. 

Oslušnite šta se dešava u vašoj okolini. Pripazite na svaku Natašu, Tanju, Sanju, Jelenu, Mariju, na svaku ženu koja prolazi pored vas. Pogledajte je u oči. Možda će vam skrušenim i nesrećnim pogledom zamoliti da joj pomogne.

Zovite policiju. I recite joj ono čuveno:

- Spakuj se i idi, spakuj se i idi, takav je i biće uvek takav, spakuj se i idi...

(BalkansPress / Dnevno.rs)

Scroll to top