BalkansPress

Dobro došli!

Napredak našeg društva mogao bi biti osporen utoliko što je problem diskriminacije osoba sa invaliditetom aktuelan i danas. Naša sagovornica Snježana Jolić odlučila je da otvoreno priča o svom invaliditetu i svim životnim izazovima.

Uprkos svom invaliditetu, Snježa je uspela da završi fakultet, započne master studije, zaposli se, aktivno bori za prava osoba sa invaliditetom, piše blog i postane uspešna aktivistkinja.

- Moj invaliditet se stručno naziva “Osteogenesis imperfecta”, što bi u prevodu na srpski značilo “loš razvoj kostiju”, najgrublje rečeno. U stvari, on predstavlja ozbiljan nedostatak kalcijuma u organizmu, metabolički poremećaj usled čega sam ostala dosta niska, a glavna posledica svega toga je što ne mogu da hodam - objašnjava Snježa.

Na početku razgovora, pričali smo sa Snježom o problemima koji su joj se nametali tokom minulih godina, o tome kako ih je prevazilazila i od koga je dobijala najveću podršku.

- Iako je društvo u celini na prostoru Balkana dosta diskriminatorno nastrojeno i postoje mnoge predrasude o OSI, uspela sam da nađem na podršku u svojoj porodici i bliskom krugu prijatelja - objašnjava Jolićeva i dodaje su mnogi ljudi i dalje margionalizovani u mnogim sferama.

Po rečima naše sagovornice, inkluzija u obrazovanju nije postojala tokom 80-ih i 90-ih godina zbog čega je morala da se odseli iz roditeljske kuće sa samo 6 godina.

- Kada sam ja kretala u osnovnu školu tada nije postojalo inkluzivno obrazovanjea zbog arhitektonskih barijera, nemogućnosti transporta, neorganizacije škola prema OSI, nisam mogla da idem u redovne škole nego sam morala da pohađam škole gde je bila obezbeđena medicinska pomoć, smeštaj i tome slično. Sve to je učinilo da sa 6 i po godina budem 250 kilometara od svoje porodice i tako započnem svoje osamostaljivanje - priseća se Snježa i dodaje da danas živi potpuno samostalno u Beogradu.

 

 

 

Drugi veliki izazov u Snježinom životu bilo je preseljenje u Beograd pre početka rata u Hrvatskoj 1995. godine, kada je došla kao maturant sa svojom porodicom koja joj je u mnogome pomagala.

- Ljudi kažu da se živ čovek na sve navikne. To su životne situacije u kojima ćeš ili da uspeš ili da propadneš. Veliku snagu su mi ulivali roditelji koji su se zaista trudili oko mene i mog školovanja.

Pre početka rata sam se preselila ovde i to je bila druga velika prekretnica, posebno za moje roditelje koji su krenuli od “nule”. U tom preiodu sam odlučila da krenem na fakultet koji sam završila u roku - prepričava Jolićeva.

Kao korisnica invalidskih kolica, shodno okolnostima, morala je da se bori daleko više od svojih vršnjaka ali je ipak uspela da pronađe utehu učlanivši se u Udruženje studenata sa invaliditetom u kojem je stekla mnoga prijateljstva ali i uspehe.

 

 

- U studentskom periodu sam bila u Udruženju studenata sa invaliditetom koje mi je došlo kao “svetlo na kraju tunela” jer sam bila u velikom gradu gde se život odvija previše brzo a gde nikoga nisam poznavala.

Ta organizacija je bila puna mladih i inteligentnih ljudi sa invaliditetom, ali i onih koji nisu imali nikakav hendikep. Boravak u tom udruženju mi je dalo neku novu energiju da krenem dalje - kaže Snježa.

Velika ambicija navela je da sa uspehom završi Pravni fakultet, započne master studije na Fakultetu političkih nauka, zaposli se u struci i postane uspešna aktivistkinja.

- Bilo mi je jako teško da nađem posao jer kada sam ja završila fakultet, predrasude su bile daleko veće nego danas, a mnogi poslodavci su izbegavali da posao daju nekome ko ima invaliditet. Sećam se da su mi jednom prilikom vratili molbu za zaposlenje sa podvučenim delom teksta gde govorim o svom hendikepu.

To je bila direktna diskriminacija do koje nije smelo da dođe jer je u pitanju bila državna ustanova. Ja nisam dobila posao jer im je moje stanje očigledno predstavljalo problem - kaže Snježa.

 

 

Jolićeva kaže da najveću borbu vodi protiv predrasuda jer, po njenim rečima, upravo one otežavaju društveni položaj osoba sa invaliditetom.

- Neke stvari se menjaju, svest ljudi se malo promenila ali je borba sa predrasudama jako spor i dugotrajan proces. Sa druge strane, smatram da je tužno to što čak i uspešne ljude sa invaliditetom naše društvo smatra nedovoljno dobrim. To predstavlja odsustvo ravnopravnosti - ističe Jolićeva i dodaje da se protiv predrasuda bori na različite načine, te da je od skora počela da se bavi i motivacionim govorništvom.

Kada je reč o sticanju ljubavnih partnera i novih prijatelja, OSI imaju najviše problema upravo zbog predrasuda koje postoje.

- Mnogo je teško sticati nova prijateljstva ili ljubavi upravo zbog predrasuda. Hendikep jeste prvo što se primeti na meni ali je važno da ljudi shvate da je to samo jedan deo mene ili bilo koje druge osobe. Najveći problemi se javljaju u partnerskim odnosima.

Mnogo je teško upoznati nekoga pored današnje hipokrizije zajedničkog života, što tek dolazi do izražaja kada su osobe sa invaliditetom u pitanju - primećuje Snježa.

Po rečima naše sagovornice, mnoge stvari koje se odnose na OSI su i dalje tabu tema našeg društva, jedna od stvari koje se uporno guraju “pod tepih” su njihove intimne potrebe.

- Ljudi treba da znaju sa smo i mi, osobe sa invaliditetom, seksualna bića i da naše emocije i seksualnost postoje kao i kod drugih ljudi. Najveći problem je kada partnerski odnos treba da pređe u nešto trajnije jer postoji strah od osude okoline ili porodice…

Posebno je teško ženama, jer se od nas očekuje da budemo jake, uspešne, savršene majke i ljubavnice - ocenjuje Snježana i dodaje da uprkos svim poteškoćama postoje parovi koji imaju harmonične veze i brakove, da su se mnogi od njih ostvarili kao roditelji.

Za kraj, naša sagovornica kaže da ljudi treba da prevaziđu podelu na “mi” i on”i” jer ne postoji takva razlika. Svi smo ljudi.

Pogledajte šta Snježa ima da vam poruči:

 

 

(Izvor: Telegraf.rs / Mihajlo Pavić)

 

 

FacebookTwitterLinkedin
Pin It

 

 

Scroll to top