BalkansPress

Dobro došli!

 

U sveprisutnoj toksičnoj atmosferi kognitivne disonance natopljene rusofobijom, apsolutno je nemoguće unutar NATO prostora voditi razumnu diskusiju o finijim detaljima ruske istorije i kulture – to je fenomen sa kojim se suočavam trenutno u Parizu, nakon dužeg rada u Istanbulu.

U najboljem slučaju, koji liči na civilizovani dijalog, Rusija se redukcionistički svodi na preteće, iracionalno, večito šireće carstvo – poput mnogo zlokobnije verzije antičkog Rima, ahemenidske Persije, osmanske Turske ili mogulske Indije.

Raspad SSSR-a pre nešto više od tri decenije gurnuo je Rusiju tri veka unazad – u njene granice iz 17. veka. Rusija se, istorijski, tretirala kao sekularna imperija – ogromna, višestrana i multinacionalna. Sve je to poznato iz istorije koja je danas prilično živa u ruskom kolektivnom nesvesnom.

Kada je „operacija Z“ otpočela, bio sam u Istanbulu – drugom Rimu. Proveo sam dobar deo svojih večernjih šetnji oko Aja Sofije razmišljajući o istorijskim korelacijama Drugog i Trećeg Rima – koji je sticajem okolnosti Moskva, od kako je ovaj koncept objavljen početkom 16. veka.

 

Pravoslavni apogej

Kasnije, u Parizu, progon u monolog delovao je neizbežno sve dok me jedan akademik nije uputio na sadržaj, doduše veoma izvitoperen političkom korektnošću, koji je objavljen u francuskom časopisu Istorija.

Makar postoji pokušaj da se diskutuje o Trećem Rimu. Značaj ovog koncepta inicijalno je bio religijski dok nije postao politički – oblikujući ruski nagon da se postane lider pravoslavnog sveta nasuprot katoličanstvu. Ovo takođe mora biti shvaćeno u kontekstu panslovenskih teorija koja su bujale tokom Romanovih, dostigavši svoj apogej u 19. veku.

Evroazijstvo – i njenih nekoliko varijanti – tretira složeni ruski identitet dvostruko, između istoka i zapada. Zapadne liberalne demokratije prosto ne mogu da shvate da ove ideje – koje objedinjuju različite vrste ruskog nacionalizma – ne impliciraju neprijateljstvo prema „prosvetljenoj“ Evropi, već afirmišu različitost (o čemu bi mogli više da nauče čitajući Žila Deleza). Evroazijstvo takođe računa na tešnje veze sa Centralnom Azijom i neophodna savezništva različitog intenziteta sa Kinom i Turskom.

Zapanjeni liberalni Zapad ostaje talac vrtloga ruskih slika koje ne može pravilno da rastumači – od dvoglavog orla koji simbolizuje rusku državu još od Petra Velikog, preko kremaljskih katedrala, citadele Sankt Petersburga, ulaska Crvene armije u Berlin 1945, devetomajskih parada (pri čemu će ona sledeća biti naročito značajna) i istorijskih figura od Ivana Groznog do Petra Velikog. U najboljem slučaju – a tu govorimo o „stručnjacima“ akademskog nivoa – sve navedeno identifikuje se kao „kitnjasto i sluđeno“.

 

Hrišćanska podela

Navodno jedinstveni liberalni Zapad ne može se shvatiti ako zaboravimo kako je, istorijski, Evropa takođe dvoglava zver: jedna glava može se pratiti od Karla Velikog sve do grozne briselske evrokratske mašinerije, dok druga potiče od Atine i Rima, i preko Konstantinopolja (Drugog Rima) stiže sve do Moskve (Trećeg Rima).

Za pravoslavce, latinska Evropa je hibridni uzurpator koji propoveda iščašeno hrišćanstvo koje se poziva isključivo na Svetog Avgustina, praktikuje apsurdne obrede i zapostavlja Sveti Duh. Evropa hrišćanskih papa izumela je ono što se smatra istorijskom hidrom – Vizantiju – pri čemu su Vizantinci zapravo bili Grci koji su živeli pod Rimskim carstvom.

Zapadni Evropljani smatraju pravoslavlje i hrišćane Istoka (podsetimo se kako ih je Zapad pustio niz vodu u Siriji pred ISIS-om i Al Kaidom) kao satrape i švercere – dok pravoslavci vide krstaše, tevtonske vitezove i jezuite kao varvarske uzurpatore posvećene osvajanju sveta (u čemu su, moramo primetiti, u pravu).

*Pravoslavni hrišćani u Damasku nose Asadovu sliku tokom božićne litije, 25. decembar 2015. (Foto: Russia Insider)

Prema pravoslavnom predanju, glavna trauma je Četvrti krstaški pohod iz 1204. godine u kojem je trajno uništen Konstantinopolj. Franački vitezovi uspeli su da raščereče najveličanstveniju metropolu tadašnjeg sveta, koja je okupljala sva bogatstva Azije.

Bila je to definicija kulturnog genocida. Takođe, ispalo je da su Franci bili u savezu sa notornim serijskim pljačkašima: Venecijancima. Ne čudi što se od te istorijske raskrsnice nadalje uvrežio slogan: „Bolje sultanov turban nego papina mitra“.

Naime, još od 8. veka, Karolinško i Vizantijsko carstvo bili su u de facto ratu duž gvozdene zavese od Baltika do Mediterana (uporediti sa nastajućom novom gvozdenom zavesom u Hladnom ratu 2.0). Nakon varvarskih invazija, niti su govorili istim jezikom, niti su praktikovali isto pismo, obrede ili teologiju.

 

Kijevski rascep

Bitno je napomenuti da je ovaj rascep zadesio i Kijev. Zapad je bio katolički – sa nekih 15 odsto grkokatolika i oko tri odsto Latina – dok su centar i istok brojali oko 70 odsto pravoslavaca, koji su stekli hegemoniju u 20. veku, nakon eliminacije jevrejske manjine, uglavnom od strane SS divizije „Galicija“ – preteče ukrajinskog bataljona „Azov“.

Konstantinopolj, čak i u fazi opadanja, uspeo je da izvede prefinjeno geostrateško zavođenje Slovena, računajući na Veliku moskovsku kneževinu, nasuprot katoličkoj poljsko-litvanskoj kombinaciji. Pad Konstantinopolja 1453. godine naveo je Moskvu da osudi izdaju Grka i vizantijskih Jermena jer su se okupili oko rimskog pape, koji je očajnički želeo ponovno ujedinjenje hrišćanstva.

Nakon toga je Rusija konstituisala sebe kao jedinu pravoslavnu državu koja nije pala pod osmansku dominaciju. Moskva sebe tretira – poput Vizantije – kao jedinstvenu simfoniju duhovne i svetovne vlasti.

Treći Rim postao je politički koncept tek u 19. veku – nakon što su Petar Veliki i Katarina Velika drastično uvećali rusku moć. Tu su spojeni koncepti Rusije, Carstva i pravoslavlja. To uvek implicira da je Rusiji potrebno „blisko inostranstvo“ – što asocira na viziju ruskog predsednika Vladimira Putina (koja inače nije imperijalna nego kulturna).

Kako je ogromni ruski prostor vekovima u konstantnom pokretu, to takođe implicira centralnu ulogu koncepta opkoljavanja. Svaki Rus je veoma svestan teritorijalne ranjivosti (podsetimo se, za početak, Napoleona i Hitlera). Jednom kada se zapadna krajina pregazi, put je lak sve do Moskve. Zato se ova veoma nestabilna linija mora štititi, a aktuelna korelacija preti da pretvori Ukrajinu u domaćina NATO baza.

 

Napred, na Odesu!

Sa raspadom SSSR-a, Rusija se našla u geopolitičkoj situaciji koju je poslednji put iskusila u 17. veku. Sporu i bolnu obnovu predvodila su dva fronta: KGB – kasnije FSB – i pravoslavna crkva. Interakcije najvišeg nivoa između pravoslavnog klera i Kremlja vršio je patrijarh Kiril – koji će kasnije postati Putinov ministar verskih pitanja.

Što se tiče Ukrajine, ona je postala de facto protektorat Moskve još 1654. Sporazumom iz Perejaslava prevaziđeno strateško savezništvo, bila je to prirodna fuzija, koju su dve pravoslavne slovenske nacije sprovodile jako dugo.

Ukrajina je tada ušla u rusku orbitu. Ruska dominacija širila se sve do 1764, kada je poslednji ukrajinski hetman (glavnokomandujući) zvanično smenjen od strane Katarine Velike: tada je Ukrajina postala pokrajina Ruskog carstva.

Kako je Putin pojasnio ove nedelje: „Rusija ne može da dopusti nastanak antiruskih teritorija oko svoje države“. „Operacija Z“ će neizbežno obuhvatiti i Odesu, osnovanu 1794. od strane Katarine Velike.

*Panorama Odese (Foto: ULVIYE SUNA)

Rusi su u to vreme upravo isterali Osmanlije sa severozapadnih obala Crnog mora, koje su nekada uspešno kontrolisali Goti, Bugari, Mađari, a potom Turci – sve do Tatara. Odesu su, u početku, nastanjivali – verovali ili ne – Rumuni koji su nakon 16. veka od strane osmanskih sultana ohrabrivani da se tu nasele.

Katarina je odabrala grčko ime za grad – koji u početku uopšte nije bio slovenski. Veoma nalik na Sankt Petersburg, koji je vek ranije osnovao Petar Veliki, Odesa nikada nije prestala da flertuje sa Zapadom.

Car Aleksandar I odlučio je početkom 19. veka da Odesu pretvori u veliku trgovačku luku – razvijenu rukama jednog Francuza, vojvode od Rišeljea. Ukrajinsko žito je počelo da stiže u Evropu baš preko luke u Odesi. Do početka 20. veka, Odesa postaje istinski multinacionalna, privukavši, između ostalih, i genijalnog Puškina.

Odesa nije ukrajinska: ona je neraskidivi deo ruske duše. A uskoro će je staze i tumbanja istorije ponovo vratiti tamo: u formi nezavisne republike, kao deo novoruske konfederacije ili kao deo Ruske Federacije. Narod Odese će odlučiti.

Scroll to top