BalkansPress

Dobro došli!

Okupirane teritorije – Suze na ikoni Presvete Bogorodice podsetile su mnoge koji su to zaboravili, da u srcu Metohije i dalje postoje srpski manastiri, među njima i manastir Budisavci, gde se ovo čudo i desilo.

Jeromonah Aleksej priča kako se dogodilo čudo da najstarija ikona u manastiru, na praznik Svetog jovana Zlatoustog zaplače, ali i kakav je život u potpuno albanskom okruženju, bez ičije zaštite, često bez struje, osnovnih životnih namirnica i onoga što im najteže pada – bez ljudi.

Kada su proplakale oči Bogorodice na ikoni, pomislio sam da je reč o slučajno prosutom ulju, te sam ga obrisao sa ikone, kaže otac Aleksej i dodaje:

„Međutim, svaki put kada sam obrisao, suze su se ponovo pojavljivale. Vratio sam se u sobu i negde oko 8 sati, pošto mi nešto nije dalo mira, vratio sam se u crkvu i video sam da Majka Božija plače. Prijavio sam sestrama, a ljudi koji su bii u manastiru na noćenju su slikali. Nismo nikome objavljivali, tek kada je vladika došao rekli smo mu da je ikona mirotočiva. Potom je došlo još dosta monaštva i svi su se složili da nije dobro kada ikona toči suze. Kao i kada čovek plače, to je uvek jer ima neku muku, niko ne plače kad je dobro“, priča jeromonah.

Pitali su, kaže, i duhovnike i rečeno im je da se samo mole Bogu jer “nije dobro”.

 

 

„Otac Joil nam je kazao da će biti velikih stradanja i iskušenja, ali za ceo svet. Ne odnosi se to samo na naš narod na Kosovu i Metohiji. I među monaštvom je bio onih koji nisu poverovali, nisu došli da vide. Ali, znate, za nas to nije čudo jer monasi često prisustvuju čudesima. To je čudo za narod koji ne veruje“, objašnjava on i dodaje da su mnogi koji su se molili pred ikonom Bogorodice doživeli čudo. Ikonu je na platnu 1860. godine naslikao otac Rafailo, jeromonah manastira.

Među ljudima koji su došli da vide ikonu, bilo je kaže, i Albanaca.

„Jedan je čak, pre nekoliko dana, izrazio želju da se krsti u manastiru, ali nažalost, morao sam da ga odbijem i uputim na nekog drugog jer nemam uslova za to.“

Srpski narod je dole, podseća on, uvek prolazio golgotu, a Majka Božija moli svog sina da prestanu stradanja.

„Ona voli svakog, pa i najvećeg grešnika, i moli se svom sinu da prestanu bol i tuga. Preko 1.000 crkava i manastira je srušeno. Ali, stradanja nisu samo na Kosmetu, već i u Beogradu. Svaki dan se dešavaju ubistva, samoubistva, droga…“

Nekad sam služim liturgiju jer nigde nikog nema…

Manastir je inače okružen isključivo šiptarskim selima, Srba gotovo da nema. Preživeli su dosta toga, pa i napade na manastir.

„Uništen nam je konak, ali borimo se da opstanemo na našoj zemlji. Slabo ima naroda koji dolazi. Nedeljno možda dvoje-troje ili niko. Nekad sam služim liturgiju. Budu samo sestre i pojac. Nikakvu pomoć nemamo, šta nam Bog i Majka Božija pošalju, imamo. Nekad dobri ljudi pošalju hranu i ulje „, priča otac Aleksej.

U okolini, u tri sela u blizini manastira ima, kaže, povratnika, ali sa sve njima Srba je ukupno desetak. Nema uslova.

„Posle svega ovoga, nije dobro. Biće još teže za Srbe, ali i za manastire jer manastiri i narod ne mogu živeti jedni bez drugih. Dobili su ljudi i traktore i stoku, ali sve im je uglavnom pokradeno. Vladika Jovan je skoro obezbedio kravu jednom povratniku jer ima decu, da bi imali mleka. I čim se to pročulo krava je ukradena. Prošle nedelje nama je na manastiru razbijena kapija i odneto je seno“, kaže on.

Prijavili su Euleksu, ali kao i svaki put, kako kaže, međunarodne snage se trude da sakriju istinu.

„Od kako je prestao rat i došli Kfor i Euleks, ni jedan slučaj nije rešen. Nije tim lopovima potrebna ta krava. To je samo pritisak i poruka da bi se ljudi odselili. Teško je živeti kad znaš da te Srbija ne prima ili te zaboravlja, a na Kosovu te ne žele. Mi moramo biti nečiji građani. Imali smo pritiske da izvadimo kosovska dokumenta, policija nam je rekla da ne možemo bez njih da se krećemo po Kosovu. Teško mi je bilo tada jer je ispalo da sam građanin Kosova, a ne Srbije. A Kosovo je Srbija i nikad ne može biti drugačije. Ja sam se tu rodio i dokle god se služi sveta liturgija i ima makar i jednog Srbina, biće srpsko“, poručuje jeromonah.

U manastiru nemaju kompjuter, televizor, a retko kad imaju mrežu za telefon. Žive u potpunoj izolaciji.

„Za oslobađajuću presudu Haradinaju su nam javili telefonom, nemamo nikakav izvor informacija. Niko nam ne dolazi, izolovani smo od svega. Teško smo primili vest o oslobađanju. Imao sam tužan osećaj poraženosti. Narod se jedva bori da opstane dole jer mi nemamo gde da odemo. A tu je i neprestani strah od odmazde. Policija je tu, na 500 metara od nas, ali kao da nije. Manastir nema kome da se obrati sem Bogu“, kaže jeromonah manastira Budisavci.

Često nemaju ni hranu. Do njih ne stiže pomoć iz drugih manastira.

 

 

„Nemamo baštu. Kad se mora, beremo koprive pa kuvamo. Od države nemamo ništa, ona ni ne zna da Budisavci postoje. Nekad po nekoliko meseci, pa i čitavu godinu ne vidim nikoga u manastiru. A i mi smo ljudi, voleli bismo da nekoga ugostimo, s nekim da porazgovaramo. Većinu vremena provodim sam, sa Bogom i molitvom“, priča on setno, ali sa osmehom na licu i očima punim neke smirujuće nade.

Ima, kaže, dece među Srbima dole, ali je njihovo detinjstvo tužno jer ga provode izolovani, retko izlaze iz kuće.

„Najbliži naš grad je Mitrovica, koja je 2,5 sati vožnje i to ako imaš prevoz. Mi u manastiru nemamo ni kola niti bilo kakvo sredstvo. Kad god je potrebno da negde idemo, zamolimo jednog od naših ljudi koji nas preveze kolima gde treba. Ali ne daj Bože, kad nešto hitno zatreba, noću, ne možemo ništa. Monahinje su stare, a čak i ja, mlad, bio sam bolestan i nismo mogli ni do lekara. Njabliže selo je Osojane koje je tri kilometra od manastira. Kad padne sneg, putevi se ne čiste i budemo zatrpani. Često nema ni struje, i po nekoliko dana. Sediš u hladnom, moliš se. Dobili smo 20 metara drva, pa koliko potraje“, kaže otac Aleksej.

Oca Stefana kidnapovala OVK i ni dan danas se ništa ne zna.

„Otac Stefan je 1999. godine kidnapovan iz manastira zajedno sa jednim učiteljem, i dan danas se ne zna gde je njegovo telo. Kada se zaratilo i srpski narod počeo da beži, otac Stefan je hteo da spasi narod i da ih sakrije u manastir, ali nažalost, Albanci su ga kidnapovali. Oca Haritona, u Prizrenu, su pronašli, ali bez glave. Na pudu do episkopije, krenuo je kod vladike Artemija, iz kola su ga izvukli i bio je mučen od strane OVK. On je sahranjen u Crnoj Reci“, priča Aleksej.

Ipak, trudi se da bez obzira na sve šta su ljudi dole preživeli, u njima pronađe snage za praštanje.

„Hrišćanski je praštati i ne poželeti zlo nikome. Čak i najvećem neprijatelju. Gospod je rekao “Molite se za svoje neprijatelje”. Teško je narodu da prašta, pa čak i monaštvu. U nama mora da bude mnogo ljubavi, jer moramo da je prenesemo i na vernike“, priča on.

Od stranih kontigenata Kfora, među kojima su Italijani, Francuzi, Nemci, u manastir svrate samo Slovenci, ponekad.

Budisavci su zadužbina sestre svetog Stefana Dečanskog, koji ga je napravio još pre nego što su izgrađeni Dečani.

„Majka je mene i sestru dovela u manastir kada sam imao pet godina i tu smo ostali. Sestra i majka su monahinje u Gračanici, a ja sam u Budisavcima od 2008. godine. Živeo sam i sa patrijarhom Pavlom, on mi je dao blagoslov da budem u manastiru u kome ću, nadam se, ostati do kraja svog života“, konstatuje jeromonah Aleksej.

 

(Izvor: vaseljenska.com)

Scroll to top