Prema jednoj legendi postoji ptica koja peva samo jednom u svom životu, i to lepše nego bilo koje drugo stvorenje na ovoj zemlji.
Od trenutka kada napusti svoje gnezdo, ta ptica traži trnovito drvo i nema mira sve dok ga ne nađe.
Tu se ta ptica uvuče među njegove divlje isprepletene grane i pevajući nabode svoje telo na najduži i najoštriji trn.
U trenutku kad joj trn prodre u grudi, ona nije svesna da joj donosi smrt; jednostavno peva i peva dok u njoj ima snage.
I dok umire, njena bol prerasta u pesmu daleko lepšu od pesme svih slavuja i ševa.
Cena te predivne pesme je sam život, ali zato – čitav svet zastane da sluša, a Bog se na to osmehuje…. jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po ceni velike boli…
… ili bar tako samo legenda kaže…
(Colleen McCullough, Ptice umiru pevajući)
