Odluka ruskog državnog vrha da proglasi djelimičnu mobilizaciju prošla je bez većih potresa u društvu. U milionskim gradovima Rusije održani su stihijski antiratni mitinzi, na kojima se okupljalo po nekoliko desetina, odnosno stotina ljudi. Upada u oči da su protestovali uglavnom žene, omladina i gotovo nijedan potencijalni vojni obveznik.
U momentu kada se očekivalo da se najvažniji dan za Rusiju od početka rata završi bez potresa kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da su komanda neonacističkog bataljona Azov i strani plaćenici osuđeni, u DNR osuđeni na smrt, oslobođeni iz zatočeništva. Objavljeno je da je nekoliko državljana Velike Britanije i jedan Marokanac oslobođeni uz posredništvo princa Saudijske Arabije Mohameda bin Salmana, dok je u slučaju komande Azova posredovao turski predsjednik Redžep Erdogan. Po onome što smo sinoć mogli pročitati u medijima ukupno je razmijenjeno 215 ukrajinskih vojnika, iz čega polovina pripadnici neonacističkog bataljona Azov, a sa druge strane na slobodu su pušteni svega 55 ruskih oficira i vojnika, od čega je 7 odmah prebačeno u bolnicu. Postoje najave da bi danas moglo da na slobodu bude pušteno joj 30 do 40 ruskih vojnika i oficira, ali i Viktor Medvedčuk, predratni oligarh i na prethodnim parlamentarnim izborima lider najjače opoziocione frakcije «Platoforma za život».
Zloglasna tajna služba SBU u aprilu je objavila da je zarobila Medvedčuka. Do početka rata on se nalazio u kućnom pritovoru odakle je navodno «pobjegao» čim se zapucalo. Po fotografijama koje javnosti pokazala SBU i na kojima se jasno vide tragovi torture, bilo je jasno da je Viktor Medvečuk uhvaćen mnogo ranije. Nakon euforije u prvih nekoliko dana i gromoglasnih najava Vladimira Zelenskog da će iz iskaza uhapšenog političara biti otkriveni novi momenti ruskog podrivanja Ukrajine, o Medvedčuku gotovo 5 mjeseci nije bilo ni riječi. Sve do sinoć.
Postavlja se pitanje zašto je datoj situaciji Rusiji potreban Medvedčuk i kako bi mogao da bude koristan? Regioni koji sjutra planiraju da krenu u referendumski proces imaju svoje lokalne političke elite. Rukovodstvo DNR i LNR, Denis Pušilin i Leonid Pasečnik, svoj politički autoritet koji nisu imali na početku ustanka 2014, izgradili su osmogodišnjim odolijevanjem kijevskim postmajdanskim režimima. U Hersonskoj oblasti proruskim političkim snagama rukovodi Vladimir Saljdo, više od decenije gradonačelnik oblasnog centra. U dijelu Zaporožske oblasti pod kontrolom ruske vojske glavnu riječ vodi harizmatični Jevgenij Balickij, bivši narodni deputat u dva saziva Vrhovne rade Ukrajine. Dakle, u oblastima u kojima sjutra kreću referendumi Medvedčuk je apsolutno beskoristan, dok na ostalim teritorijama Ukrajine prema kojima Rusija gaji pretenzije njegov predratni politički autoritet sada teško da postoji i u tragovima.
Odluka da se razmijene zloglasni komandanti Azova, i to u proporciji krajnje nepovoljnoj po rusku stranu, izazvaće nezadovoljstvo kod neuporedivo većeg dijela ruske javnosti, nego što je to slučaj sa odlukom o mobilizaciji. Pompezno se najavljivao sudski proces komandatnima i borcima Azova u Mariupolju, pričama o njihovim zločinima i neonacističkoj ideologiji godinama su ruski mediji godinama su zasipali javnost. Odlukom da osumnjičeni za najteže zločine tokom prethodnih 8 godina, pritom očigledni pobornici neonacitičke ideologije budu razmijenjeni ruska država je samouništila svoj godinama šireni i u domaćoj javnosti dobro prihvaćeni narativ. U junu je Aleksandar Bastrikin, načelnik Istražnog komiteta RF, izjavio da zločinci iz Azova «neće biti razmijenjni» i da moraju biti izvedeni na sud.
Vodeći ruski mediji o oslobađanju komandanata i preko 100 pripadnika Azova za sada uglavnom ne govore. Nema sumnje da je ova po proporcijama i sadržaju za Rusiju krajnje nepovoljna razmjena dogovorena mnogo ranije i da je ciljano realizovana u momentu kada je pažnja ruske javnosti bila uglavnom vezana za obraćanje predsjednika Putina i proglašavanje mobilizacije. Takođe, sasvim je opravdano pretpostaviti da je rusko rukovodstvo na ovo moglo pristati samo uz neke dodatne koncesije, vjerovatno strateške i političke, koje se u ovom momentu iz određenih razloga drže daleko od očiju javnosti.
Ipak, odnos ratnih zarobljenika u ovom momnetu je 10 na prema 1 u korist Rusije. Opravdati zašto su od oko 8000 ukrajinskih zarobljenika izabrani najgori neonacisti, osumnjičeni za najteže zločine, je nemoguće i zbog toga vodeći ruski mediji pokušavaju da ovu temu ignorišu.
Po sporazumu postignutom uz posredovanje predsjednika Erdogana, komandatni Azova do kraja rata ostaće na teritoriji Turske. „Ova razmjena je dugo predstavlja korak bliže miru“ – sinoć je prokomentarisao turski predsjednik. Ukoliko ovo nije pusta diplomatska fraza, postoji nada da kontroverzna i na prvi pogled katastrofalna po rusku stranu razmjena ratnih zarobljenika predstavlja uvod u mirovni pregovarači proces.
(Izvor: In4s / I. Damanjanović)
